NAŠI SMO

Došli smo oko 3h popodne do linije, kod satelitske antene. Najavili smo se komandi čete, nakon čega smo otišli do rova, gdje smo planirali da izađemo ispred linije. Nakon dogovora sa stražarom, izašli smo ispred linije, i lagano prešli do kuće. Šutao sam komadiće otpada, dok smo se peli uza stepenice. Kada smo se popeli skoro do vrha stepenica, prostorijom se prolomio povik:
–  Stoj, sve ću vas pobiti!
Zaustavili smo se. Pogledao sam u pravcu od kuda dolazi glas i vidio glavu vojnika koji leži na podu. Držao je bombu u ruci, sa izvučenim osiguračem. Pogledao sam iza i vidio da je put bombi do podruma otvoren. Nije bilo šanse da se zaustavi na stepenicama ako je slučajno baci prema nama. Zbog toga sam mu rekao:
–  Smiri se, naši smo.
Nakon toga sam lagano krenuo prema njemu. Snajperista je držao pušku uperenu u njega, sa prstom na obaraču. Prišao sam čovjeku, kojem su se ruke tresle od straha. Pokušao sam da ga smirim, uporno mu ponavljajući da smo naši. Razgovor nije bio od velike pomoći. Prošao sam mu iza leđa dok je on pričao i dalje sa snajperistom. Uporno je ponavljao:
–  Bacit ću bombu, sve ću nas pobit!
–  Ne trebaš bacati bombu, naši smo.
Tiho sam mu ponavljao, ”naši smo, ne bacaj bombu…” Sve dok iznenada nije rekao, pokažite mi neki amblem da ste armija. Pogledao sam u sebe i vidio da je na meni JNA maskirni kombinezon. Srećom, na sebi sam imao maskirni prsluk, na džepu je bila značka sa grbom i natpisom Republika BiH. Skinuo sam značku i pokazao mu je. Kada je vidio grb, na lice mu se vratio osmjeh. Tada sam se prepao, da ne ispusti bombu, od sreće. Uspio je nekako da vrati osigurač u bombu. Ruke su mu se nastavile i dalje tresti. Kao da je bio prikopčan na struju. Nikada u životu, nisam vidio tako uplašeno lice. Izgledao je kao neko, ko se upravo vratio iz mrtvih. Nakon par minuta nas je upitao:
–  Kako vam nije rekao stražar da sam izašao ispred, da osmotrim malo četnike kod
   Šućura kuće.
–  Nije, da nam je rekao, da si ispred, ne bi izlazili, ispred, dok se ne vratiš.
–  Ubit ću ga. Ovako se nisam u životu prepao…
Vojnik nas je ubrzo napustio. Zauzeli smo svoja mjesta u potkrovlju i osmatrali okolinu. Nakon par sati osmatranja, vratili smo se a da nismo imali prilike ispaliti niti jedan metak. Četnici su se izgleda zavukli u hladovinu, tako da su spavali. Sutra moram otići do grada, da pokušam naći profesoricu iz škole, da odemo na sud. Potrebno je da mi bude svjedok, da sam išao u školu. Moram to odraditi da bih dobio neko rješenje, na osnovu kojeg bih mogao upisati neki fakultet, kada bude upisni rok. Moram to odraditi sada, da ne bude poslije kasno. Dobio sam njen broj telefona, tako da ću je valjda uspjeti pronaći.

 

Komentariši