IGRANKA

Sjedim u kući, kuckam neku kožu, koju sam našao, i od nje pravim korice za novi nož, koji sam kupio proteklih dana. Situacija oko Goražda sada je mirna, bar ne javljaju na vijestima da se nešto posebno dešava. Jučer sam se čuo sa komandirom voda. On je za to da Šubara i ja idemo u neku oficirsku školu u Zenici, koja traje šest mjeseci. Meni se ne ide, ni u kakve škole, iskreno ne znam da li bih mogao podnijeti da sjedim u klupi šest mjeseci. Ipak mislim da to nije za mene, ali još ću razmisliti, šta i kako dalje. Pričao sam sa Šubarom, on je zainteresovan za odlazak u školu. On misli da je sve ovo što sada radimo totalno gubljenje vremena. Mislim da je u pravu, jer stvarno ništa pametno ne radimo. Danas sam se dogovorio sa jednim od snajperista da krenemo skupa da pretražujemo teren u našoj zoni odgovornosti. Tako da malo razbijemo ovu dosadu, ni on ne ide na stražu, tako da imamo dovoljno slobodnog vremena na raspolaganju. Za sutra smo dogovorili da izađemo ranije na teren i da ostanemo cijeli dan. Popodne sam proveo kod misteriozne djevojke. Sjedili smo kod nje u kući. Ona je sada u fazi odabira fakulteta koji treba da upiše. Nisam joj bio od neke pomoći, pogotovo kada je rekla da bi željela da upiše farmaciju. To mi je skroz strano, ne kontam ni svrhu upisivanja fakulteta u ovom paklu. Sve mi se više i više čini da rat nikada neće stati. Opet kada pričam sa drugim ljudima, vidim da oni očekuju neko čudo da se desi i ubjeđeni su da će čak rat stati prije sljedeće zime. Ja ne vjerujem u to, kao što nisam vjerovao u priče koje se svake godine mogu čuti, da će rat stati prije zime. Ovdje se u mjesnoj zajednici organizuju neke igranke. Okupljamo se na tim sijelima, upoznajem neke nove ljude, koje sam do sada poznavao samo iz viđenja. Najviše od svega me iznenadilo kada sam na toj fešti vidio Saju i Mirzu iz ulice, nisam mogao vjerovati da su tako porasli. Bože moj, kako ovaj rat dugo traje. Bojim se i pomisliti da bi  i oni ubrzo mogli uzeti pušku u ruke i krenuti u rat. Upoznao sam se i sa Almom i Eminom, do sada sam mislio da su one najodvratnije djevojke na Gazinom Hanu, a sada smo postali nerazdvojni prijatelji. Drago mi je vidjeti da se Mirvet dobro oporavio, nakon bratove smrti. On organizuje ove igranke, tako da mu sva ova zezancija pomaže da bar na trenutak pobjegne od svakodnevnice. Dok smo se zezali u prepunoj sali mjesne zajednice, meni je na pamet pala pomisao da bi granata mogla da uleti u prostoriju. Na trenutak me uhvatila panika, jedna granata bi mogla pobiti svu mladost Gazinog Hana. Tako malo nas je ostalo ovdje, da smo svi stali u salu mjesne zajednice. Zanimljivo je bilo da sam vidio i prvi put Melihu da je došla na igranku.  Nakon igranke smo se pokupili i otišli kod Alme i Emine, gdje smo pregledali snimke, koje smo snimili na igranki. Nevjerovatno, kakve smo sve gluposti snimili. Padali smo od smijeha, dok smo pregledavali kasete. Super je bilo večeras, jer smo snimali sa dvije kamere, tako da smo uhvatili svaki detalj. Otkrili smo i ”brake dance” plesača. Njegov nastup smo desetak puta ponavljali. Svi smo se složili u jednom, a to je da smo ga prikopčali na struju, puno bi sihronizovanije pokrete imao, od ovih koje je večeras izvodio. Ne treba mu ipak zamjeriti, bio je hrabar, pa je pokazao svoje umjeće pred svima. Za razliku od mene i Šubare, koji smo se bacali uz zvuke nekakvog narodnog kola. Na kraju su nas odstranili, jer smo im uništavali ritam. Nikako nismo mogli da skontamo, kada treba ići lijevo a kada desno, tako da smo napravili totalnu pometnju. Mogu reći da je sve proteklo više nego dobro, ako ništa drugo, bar smo na trenutak zaboravili na rat i sve gluposti u kojima živimo. Ovih par trenutaka koje provedemo na ovim sijelima, nekako nas odmaknu od surove stvarnosti. Ako ove snimke prežive rat, sigurno će onaj ko ih bude gledao, pomisliti da smo svi ludi. U svakom slučaju idemo dalje, rat je tu, i samo je pitanje kada će nas probuditi detonacije granata.

 

Komentariši