GRAFIT 2. dio

…Sjurili smo se niz brdo do sela, nakon čega smo put nastavili prema Deževicama. Kada smo došli u Deževice, smjestili smo se u kuću kod vojne policije. Nije bilo slobodnih kreveta, niti spužvi za spavanje. Fočanska brigada je napuštala ovaj rejon i selila se prema Bjelašnici. Dali su nam jednu sobu, koja je bila prazna. Zavukli smo se u vreće za spavanje i legli na pod. Budio sam se u toku noći, zbog hladnoće. Betonska ploča na kojoj smo ležali, bila je zaleđena. Ustali smo rano, jer nije bilo moguće nastaviti sa spavanjem, zbog hladnoće. Nakon što smo izašli iz kuće, zadržali smo se par minuta ispred crkve, na čijim zidovima se ispod friško okrečenog zida nazirao grafit ”Nek pop jede govna”. Toliko vojske, je prošlo kroz ovo selo, a crkva se ipak uspjela održati uspravno. Za razliku od dijela koji kontrolišu Hrvati i Srbi, gdje su svi vjerski objekti srušeni a mnogima se više ne zna ni za trag. Kepa je stajao pored kipa, koji se nalazio u dvorištu crkve. Kip je u ruci imao štap, zbog toga sam rekao:
–  Bježi ba odatle, spucat će te tim štapom po glavi!
Htjeli smo ući u crkvu, ali je bila zatvorena. Doručkovali smo i nakon toga nastavili put. Ovi putevi su iznenada postali dio naših života. Planine i sela za koja nikada u životu nisam čuo, od jednom su zamjenili staze mog djetinjstva. Putujem putevima, gdje se prepliću uspomene meni stranih ljudi. Pratim pogledom staze, drveće, potoke… koliko ljudi danas sjetno uzdiše za ovim krajevima, i šta bi sve dali da mogu ovuda prošetati kao što to ja sada činim. Ja se krećem ovuda, bez osjećaja i uspomena, tek sam ubogi putnik, koji čak i ne zna gdje putuje, ni zašto putuje. Ipak sam putnik koji putuje, putuje iz dana u dan u nepoznato, za sobom ostavljajući tragove, koji ne vode nikuda i koje niko nikada neće imati razloga da slijedi. Možda budem imao sreće pa jednoga dana, naiđem na poznate staze, staze na kojima će biti putokazi, koji će me vratiti tamo od kuda sam i krenuo na ovaj ratni put. Pjesma “Samo da rata ne bude, ludila među ljudima…” sada mi se vrzma po mislima. Tek sada mogu spoznati snagu poruke ove pjesme. Sigurno bi je shvatili i voždovi iz Beograda i Zagreba kada bi ih poslali negdje u ova Bosanska brda, sa puškom u ruci da drže stražu. Tek tada bi im se sve samo kazalo, do tada, oni će nastaviti da se igraju velikih ratnika i dušebrižnika narodnih masa, a mi, mali, prljavi, umorni vojnici. Pucat ćemo jedni na druge dok nam neko ne kaže da je dosta rata i da je došao mir. Baš kao što su nam ovih dana rekli, da je došlo vrijeme da ponovo budemo prijatelji sa Hrvatima i obratno. Prije par mjeseci, prošao sam ovim istim putem. Tada je bjesnio rat, skupa sa zrakom smo udisali čestice baruta. Smrt, jad i bjeda su se mogli osjetiti na svakom koraku. Danas, ovim istim putem hodam i vidim svjetla, u isto vrijeme vidim ljude koji su preko noći zaboravili stravu i užas. Prije par mjeseci tjerali su me sa kućnog praga, kada bih tražio koricu hljeba. Nisu ni oni imali šta da jedu. Danas me mole da priđem njihovim kućama, da bi mi za koricu hljeba izmamili koji dinar iz džepa, ako ga imam, ako ga nemam, mogu slobodno umrijeti ispred smrdljive podrumske radnje. Preko noći su doživjeli transformaciju od ratnika do trgovaca. Pitanje je samo koliko im je duga linija sreće na dlanu, i da li će biti naglo prekinuta, kao što je i došla.

Komentariši