Dva dana koliko smo ostali u selu, brzo su prošla. Jednu noć smo proveli na seoskom sijelu u selu Titorići. Tu smo budalesali, sa nekim djevojkama. Na kraju, smo spakovali stvari i krenuli nazad. Pri povratku sam odveo psa do Breze, gdje sam ga predao prijatelju kako smo se već ranije bili dogovorili. Popodne smo otišli do Šubarinog prijatelja, koji nas je zadržao i nije nam dao da nastavimo put. Tako da smo noćili kod njega. Ušli smo u sobu, koju su nam spremili za spavanje. Stajao sam par minuta ukočen na sredini sobe. Skoro da nisam disao, lagano sam razgledao po sobi. Udisao sam miris davno zaboravljene čiste posteljine. Šubara i Kepa su isto stajali, imam osjećaj da smo se bojali napraviti korak, da ne bi uprljali tepih, na kome smo stajali. Šubara je na kraju prekinuo šutnju:
– Čovječe, ovo nisam vidio od kako je rat počeo!
– Mene strah leći u ovaj krevet, vidi posteljine kako izgleda!
Stajali smo još neko vrijeme, na sredini sobe i čudili se čistoći prostorije u kojoj se nalazimo. Tek sada vidim, koliko smo se za ove dvije godine života udaljili od normalnog života i koliko smo duboko zaglibili u ratnu kaljužu. Noćas ćemo spavati ovdje u ovim “nenormalnim” uslovima, a već sutra, ko zna gdje će nas noć uhvatiti i pod kojim ćemo stablom provesti noć. Nakon par dana,vratit ćemo se u svoje sarajevske podrume, ispunjenje tamom i sivilom. Možda za par godina postanemo ljudi pacovi, ako to već nismo postali. Sigurno ću za par dana biti ubjeđen da je ovo bio san, i da ovaj krevet i posteljinu nikada nisam ni vidio a kamo li spavo u njima. Nakon što sam se okupao, u kadi, toplom vodom, legao sam u krevet i imam osjećaj u narednih par sekundi zaspao. Jutros kada smo se probudili, prvo što smo ugledali, bio je snijeg, koji je padao. Najmanje nam je ovo trebalo, ali šta je tu je. Nakon doručka, smo odlučili da krenemo. Šubara je odlučio da ostavi šljem, a ja sam ostavio pancir. Nisam imao snage, a ni volje da ga vučem sa sobom preko brda i dolina do Sarajeva. Sa mimimalnim teretom na leđima dosta dobro smo napredovali. Usput smo uspjeli naći par prečica, tako da smo skratili put. U kasnim popodnevnim satima, došli smo u Fojnicu. Odlučili smo da nastavimo put, prema Dusini i Deževicama. Noć nas je zatekla na pola puta prema Dusini. Rasršća na koja bi naišli rješavali bi brojalicom ”eci peci pec…” na kraju bi put nastavili putem na kojem bi se završila brojalica. Vrijeme je odmicalo, ali Dusine nije bilo na mapi. Šubara je počeo da mi prigovara da sam zeznuo na posljednjem skretanju i da smo otišli u hrvatsku teritoriju. Ubrzo smo izašli na livadu, gdje smo se istog momenta posvađali. Niko od nas nije imao pojma gdje se nalazimo, ali niko od nas nije htio da prizna, da je on zeznuo nešto, svi smo pravdali svoje odluke, a grešku svaljivali na drugog. Ubrzo smo došli do ivice livade, par stotina metara ispod nas u dolini, vidjelo se selo. Slaba svjetlost se probijala kroz šumu do nas. Zaustavili smo se, niko nije progovarao ni riječi. Čekali smo neki znak, koji bi nam dao potvrdu, na čijoj teritoriji se nalazimo. Nepuni minut, dolinom je odjeknuo ezan, označavajući vrijeme jacija namaza. Nikada u životu se nisam obradovao ezanu, kao u tom momentu…