beats by dre cheap

KO SAM JA

Uspio sam proteklih dana sa profesoricom, otići do suda, i napraviti izjavu, da sam završio srednju školu. Dobio sam nekakav ofucani komad papira, koji potvrđuje, da sam nekada išao i završio školu. Ponekad mi se čini da ja i ne postojim, jer ne mogu dokazati niti u jednoj instituciji da sam to ja. Nemam lične karte, nemam matičnog broja, imam nekakvu vojnu knjižicu, gdje stoji moje ime i prezime, te umjesto moje slike, nalijepljena slika nekog lika, koju sam našao u omotu žvakaćih guma. Zbog svega ovoga, uvijek kada dokazujem da sam ja, u stvari ja, moram sa sobom povesti dva svjedoka, koji će potvrdno klimnuti glavom i time dokazati, da sam ja u stvari baš ja. Nakon obavljenog posla, otišao sam sa profesoricom na kafu. Tu sam čuo par priča o sudbinama profesora. Izgleda da ni profesori nisu bili imuni na virus nacionalizma. Čak mislim da su puno gori od učenika, koji su ostali samo sitni vojnici, osuđeni da ginu na svim stranam u ovom ratu. Sljedeći problem koji imam je taj da moram izvaditi ličnu kartu. Ovi u brigadi su mi rekli da moram otići u opštinu da se prijavim, jer nemaju moj matični broj, tako da mi neće moći izdati novu vojnu knjižicu, ako to ne odradim. Mrsko mi je bilo da to ganjam, mada ne vidim šta mi mogu uraditi, jedino me mogu istjerati iz vojske, ako ne budem imao dokumente. Do sada niko nije pitao ni za šta, samo je bilo idi i ratuj, sada moram i ličnu kartu imati, ako mislim ratovati. Ne bi me iznenadilo, da uvedu punktove, gdje će nas kontrolisati, kada budemo išli prema liniji i kada se budemo vraćali. Vojna policija često pravi zasjede ljudima koji se vraćaju sa straže. Oduzimaju im drva, koja nose u ruksacima, oduzimaju im pritke koje su ponijeli za bašču. Oduzimaju nam dušu, dok lopovi sa šleperima rade. Njima niko ništa ne oduzima, ne bih se iznenadio, da im tu istu policiju ne šalju u pratnju, da im se slučajno šta ne desi. Svakim danom, sve više i više mi se gadi sve ovo. Da mi je kako ove kretene sa brda prevaspitati, tako da okrenemo oružje prema ovim lopovima. Idioti pucaju po nama, mi po njima, a lopovi na Palama, Banja Luci... švercuju, bogatstvo gomilaju. Baš me interesuje, kako će izgledati kraj rata. Teško će biti doživjeti sve to, ali ipak, bilo bi zanimljivo vidjeti, kako će se odvijati situacija u tom momentu. Prezirem sve lopove, a opet, opet ne mogu da se oslobodim rata u svojim venama. Vijetnamski sindrom, da li je to ono što me uhvatilo ovih dana. Ma koliko želim da se oslobodim rata, uzalud, nekako jedino osjetim da sam živ kada obučem uniformu i kada uzmem pušku u ruke. Tada kao da poteče neka druga krv, kroz moje vene. Osjetim olakšanje i u momentu zaboravim na sve probleme.
Sjedio sam noćas sa snajeperistom, on je danas odradio dobar posao. Uspio je povaliti nekog četnika. Izgleda da je neki komadant, jer ga je upratio da obilazi liniju. Sutra on ima nekog posla, u gradu, tako da ćemo prekosutra ponovo ići skupa u obilazak linije. Dogovorili smo se da krenemo rano, čim sunce izađe, tako da pokušamo uhvatiti četnike koji se bude. To je najbolje vrijeme, jer su tada većinom neoprezni. Dogovorili smo se da odemo ponovo na lipu. Kada mi je spomenuo lipu, sjetio sam se mog prvog ispaljenog metka iz snajpera. Upravo sada sam uzeo i pročitao kako sam se osjećao taj dan. Bože moj, tako davno i strano mi se sve to čini, kao da se desilo u nekom prošlom životu. Tada sam razmišljao o nekim sitnim stvarima, tako mi je bilo teško povući prst na obaraču a danas, danas, više ne osjećam ništa. Povući obarač je tako lahko. Ne osjetiš ništa, samo lagani trzaj puške na ramenu, i prasak metka. Sve poslije toga je ispunjeno, jednim velikim zadovoljstvom, ako je pogodak uspješan, ako promašiš, znaš da će biti druga prilika, za popravni. Pjesma koja ide na radiju, me dotukla, nemam snage više da pišem

I Like Chopin
Remember that piano                                    
So delightful unusual
That classic sensation
Sentimental confusion
 
Used to say
I like Chopin
Love me now and again

Rainy days never say goodbye
To desire when we are together
Rainy days growing in your eyes
Tell me where's my way

Imagine your face
In a sunshine reflection
A vision of blue skies
Forever distractions

Falis mi M. Fališ mi, ali želim samo da ideš dalje, da putuješ i ne vraćaš se. Ovo definitivno nije tvoj svijet, ti nemaš šta ovdje tražiti. Jednoga dana, kada budeš velika, i kada budeš shvatila svu strahotu našeg stradanja, prouči Fatihu. Pomoli se Bogu za sve nas, koji smo ostali da bijemo bitku, za dio svemira, koji svakako nama ne pripada. Bili pobjednici ili gubitnici, svi ćemo se za par desetina godina, oprostiti sa svim ovim, i pridružiti se onima koji od naše ruke poginuše.

Na putu u nepoznato
http://boreokoociju.blogger.ba
25/03/2010 10:43