Na putu u nepoznato

PISAćU O RATU, TEMA NIJE POPULARNA ALI MOZDA CE NEKO DA PROCITA NEKU OD PRICA KOJE CU OVDJE NAPISATI. SUDBINA SLICNIH MOJOJ BILO JE NA HILJADE, TAKO DA NISAM BIO NIKAKAV IZUZETAK ILI HEROJ, BIO SAM MLAD, LUD I NISAM IMAO STA IZGUBITI OSIM GOLOG ZIVOTA

18.03.2010.

PROMJENE

Zbog umora, nisam otišao danas sa snajperistom na teren. Proteklu noć skoro da nisam ni oka sklopio. Upalio sam radio i slušao noćni program. Muzika, dobra muzika je ono što mi najviše nedostaje svih ovih godina. Patritoske pjesme, ne mogu više da pjevam. Patriote su se pretvorile u ratne profitere, a ratnici su postali ratni pušači. Puše ga u svakom pogledu. Teško će biti izaći iz ovog začaranog kruga. Prije par dana sam išao da kupim ulja “pojeftino” uvukao neki frajr dva šlepera, i prodaje sa kamiona na bazenima na Bentbaši. Dječak je našao posao, pogodio je da očisti bazene na Bentbaši, izgleda da će ove godine da se otvore za kupanje. Sve mi se čini da će ovo da bude ubrzo “ko ti je kriv, kad si glup, da budeš u vojsci”. Promjene su vidljive na svakom koraku, grad se preko noći pretvara u neki drugi svijet. Kafići niču na svakom koraku, otvaraju se prodavnice, sve više je šetača ulicama grada. Sve više je onih koji ne misle da je ovo njihov rat... Ja ponovo sjedim na terasi, gledam u zeta i sestru koji kopaju bašču. Ja nemam snage da bih danas uzeo bilo šta da radim, užasno se loše osjećam. Prekinuo sam pisanje i ušao u podrum. Dok sam pisao na terasi, zazviždala je granata, koja je pala par metara od zeta i sestre. Na svu sreću bila je obilježavajuća, tako da se dim digao umjesto gelera. Uspjeli su utrčati u podrum, kada je pala druga granata ispod kuće. Odavno nisu ispalili 120mm granatu. Mislio sam da poštuju primirje. Bagra četnička, čine iste stvari, koje su radili cijeli rat. Iskoriste primirje, da bi onda iznenada ispalili po par granata na civile. Nakon toga će se zaklinjati svim i svačim da smo se sami granatirali. Majku li vam četničku, mogu šverceri da nas u zdrav mozak, mogu da nas ubijaju kako hoće, ali ćete i vi platiti glavom za svaku ispaljenu granatu. Imat ćete i vi vaše švercere, koji će vam presuditi puno gore, nego što bih vam ja presudio. Sjedim, pišem i osluškujem zvuke, koji uspjevaju s vana da se probiju u podrum. Tišina, više se ne čuju detonacije, izgleda da su ispalili par granata, to im je dovoljno za danas. Čekat će ponovo da se narod malo opusti, nakon čega će ispaliti par granata, taman toliko, da ne prekrše primirje. Noćas ću se potruditi da odspavam, jer sutra moram otići na teren sa snajperistom. Ako ništa, bar na trenutak da se odmaknem od ovog pozadinskog svijeta. Nikada ovako dugo nisam bio udaljen od linije. Prolazi vrijeme, već je tu i mjesec maj, toliko toga se promijenilo, a opet je za nas obične smrtnike sve isto. Jedan sićušni geler, metak... je sasvim dovoljan, da nas zaustavi u kretanju. Idem sada, očistiti pušku i pripremiti opremu za sutra. Treba krenuti, stazama prošlosti, koje su počele da zarastaju.

15.03.2010.

SNOVI

Probudio sam se jutros u 4:30h. Ne pamtim kada sam ustao ovako rano, iz nekog razloga nisam mogao da spavam. Ležao sam na krevetu, prevrtao sam se, ali san nije dolazio. Na kraju sam odlučio da ustanem. Izašao sam ispred kuće i sjeo na terasu. Jutarnju tišinu je remetila pojedinačna pucnjava iz rejona Zečije glave. Izgleda da su se vojnici u rovovima prepucavali, i tako jedan drugog održavali budnim. Uzeo sam kameru iz kuće i napravio par snimaka ulice i linija od Zečije glave do Brezika. Svježe majsko jutro, prije rata bi dočekivao uz cvrkut ptica, a sada isto dočekujem uz pucnje pušaka, od ptica i cvrkuta, nema ni traga ni glasa. Nestale su već odavno sa ovih prostora. Sklonile su se u neke mirnije krajeve, gdje ih neće ubijati gladni vojnici, kao što sam i sam činio, dok sam bio na straži. Sjedio sam na terasi, razmišljao o M. koja je otišla na njen put u nepoznato. Ko zna gdje li je sada, na kojoj granici strepi čekajući, da li će je pustiti ili vratiti. Čeka, sigurno negdje, ali isto tako sam siguran da će proći, jer je ona od onih osoba koje ne odustaju. Daleko će dogurati jer pred sobom ima cilj, a to je najbitnije u životu. Dok sam razmišljao o M. savladao me san, tako da sam zaspao, zavaljen u vreći za spavanje na terasi.
Ležao sam na cesti, krv mi je tekla iz usta i nosa. Podigao sam glavu na trenutak da vidim gdje sam, ali sam u tom trenutku osjetio snažan udarac čizme u bradu. Udarac me zanio dvadesetak centimetara u stranu. Licem sam proklizao po grubom asfaltu. Osjetio sam užasnu bol, dok sam lice držao u lokvi krvi, koja je ovaj put curila iz svih djelova glave. Čuo sam glasove:
-  Vidi balije, što je izdržljiv. Treba ga ostaviti ovdje na suncu da se malo prži, da vidi kako smo mi Srbi gostoprimljivi.
-  Mislim da bi ga trebali pustiti, nikome ništa nije uradio.
-  Je li ga tebi žao? Ako jeste, da se probaš zamjeniti sa njim.
Nakon toga se čuo smijeh. U ušima je odzvanjalo, tako da više nisam mogao raspoznati glasove, jedino što sam razumio bilo je kada je neko od okupljenih rekao:
-  Stavi mu bombu u usta, i izvadi osigurač. Da vidimo, koliko može izdržati, prije neko što je ispljune.
Vojnik koji mi je prišao sa leđa, uzeo me za kosu i podigao mi glavu sa asfalta. Otvorio mi je usta i strpao bombu unutra. Naprezao sam se, da stegnem vilicu, ali nije išlo. Osjetio sam kašiku, kako klizi i kako lagano ispada iz usta. Ubrzo me izdala snaga. Bomba mi je iskliznula iz usta, čuo sam kašiku, kako udara od asfalt. Skupio sam tijelo i čekao eksploziju. Umjesto gelera, osjetio sam jak udarac čizme u glavu. Glava mi je odletila, ponovo nazad, nakon čega je dočekala druga noga:
-  Šta je balijo, mislio si da ćeš tako lahko umrijeti, ne ide se balijo, dok ne platiš za
   sve poginule srpske borce. Sada ćemo mi tebi presuditi, ogulit ćemo te živa.
Nakon toga je izvadio nož, uhvatio me za vrat i krenuo da prekolje. Tada sam skočio od straha, otvorio sam oči i ugledao vedro nebo iznad sebe. Snovi, ponovo me progone. Ne znam više šta da radim sa ovim snovima. Užasno me ubijaju, kao da nemam dovoljno patnje na javi, još mi samo treba patnja u snovima. Moram nekako pokušati da se smirim, jednostavno ovako više ne ide. Ne mogu više i u snu voditi rat. Dok sam sjedio, na terasi, i razmišljao ponovo o M. pojavio se od nekuda snajperista iz jedinice. Sjedili smo nekih petnestak minuta, prije nego što smo počeli priču o ponovnom odlasku na teren.
-  Rekli su mi da ne ideš na stražu.
-  Ne mogu, da podnesem da ponovo budem u rovu.
-  Ne idem ni ja, isto ne mogu u rov. Šta misliš da krenemo ponovo sa snajperom,
   malo da obilazimo teren.
-  Vrlo rado.
-  Sutra idemo popodne do satelitske, da vidimo šta ima kod Šućura, odavno nismo
   tamo išli.
-  Bit ću kući, kada budeš spreman navrati.
Snajperista je otišao kući, ja sam ušao u podrum i spremio opremu. Nakon dugo vremena, ponovo na teren. Nevjerovatan osjećaj, uzbuđen sam kao da idem po prvi put u životu na snajpersko izviđanje.

11.03.2010.

IGRANKA

Sjedim u kući, kuckam neku kožu, koju sam našao, i od nje pravim korice za novi nož, koji sam kupio proteklih dana. Situacija oko Goražda sada je mirna, bar ne javljaju na vijestima da se nešto posebno dešava. Jučer sam se čuo sa komandirom voda. On je za to da Šubara i ja idemo u neku oficirsku školu u Zenici, koja traje šest mjeseci. Meni se ne ide, ni u kakve škole, iskreno ne znam da li bih mogao podnijeti da sjedim u klupi šest mjeseci. Ipak mislim da to nije za mene, ali još ću razmisliti, šta i kako dalje. Pričao sam sa Šubarom, on je zainteresovan za odlazak u školu. On misli da je sve ovo što sada radimo totalno gubljenje vremena. Mislim da je u pravu, jer stvarno ništa pametno ne radimo. Danas sam se dogovorio sa jednim od snajperista da krenemo skupa da pretražujemo teren u našoj zoni odgovornosti. Tako da malo razbijemo ovu dosadu, ni on ne ide na stražu, tako da imamo dovoljno slobodnog vremena na raspolaganju. Za sutra smo dogovorili da izađemo ranije na teren i da ostanemo cijeli dan. Popodne sam proveo kod misteriozne djevojke. Sjedili smo kod nje u kući. Ona je sada u fazi odabira fakulteta koji treba da upiše. Nisam joj bio od neke pomoći, pogotovo kada je rekla da bi željela da upiše farmaciju. To mi je skroz strano, ne kontam ni svrhu upisivanja fakulteta u ovom paklu. Sve mi se više i više čini da rat nikada neće stati. Opet kada pričam sa drugim ljudima, vidim da oni očekuju neko čudo da se desi i ubjeđeni su da će čak rat stati prije sljedeće zime. Ja ne vjerujem u to, kao što nisam vjerovao u priče koje se svake godine mogu čuti, da će rat stati prije zime. Ovdje se u mjesnoj zajednici organizuju neke igranke. Okupljamo se na tim sijelima, upoznajem neke nove ljude, koje sam do sada poznavao samo iz viđenja. Najviše od svega me iznenadilo kada sam na toj fešti vidio Saju i Mirzu iz ulice, nisam mogao vjerovati da su tako porasli. Bože moj, kako ovaj rat dugo traje. Bojim se i pomisliti da bi  i oni ubrzo mogli uzeti pušku u ruke i krenuti u rat. Upoznao sam se i sa Almom i Eminom, do sada sam mislio da su one najodvratnije djevojke na Gazinom Hanu, a sada smo postali nerazdvojni prijatelji. Drago mi je vidjeti da se Mirvet dobro oporavio, nakon bratove smrti. On organizuje ove igranke, tako da mu sva ova zezancija pomaže da bar na trenutak pobjegne od svakodnevnice. Dok smo se zezali u prepunoj sali mjesne zajednice, meni je na pamet pala pomisao da bi granata mogla da uleti u prostoriju. Na trenutak me uhvatila panika, jedna granata bi mogla pobiti svu mladost Gazinog Hana. Tako malo nas je ostalo ovdje, da smo svi stali u salu mjesne zajednice. Zanimljivo je bilo da sam vidio i prvi put Melihu da je došla na igranku.  Nakon igranke smo se pokupili i otišli kod Alme i Emine, gdje smo pregledali snimke, koje smo snimili na igranki. Nevjerovatno, kakve smo sve gluposti snimili. Padali smo od smijeha, dok smo pregledavali kasete. Super je bilo večeras, jer smo snimali sa dvije kamere, tako da smo uhvatili svaki detalj. Otkrili smo i ''brake dance'' plesača. Njegov nastup smo desetak puta ponavljali. Svi smo se složili u jednom, a to je da smo ga prikopčali na struju, puno bi sihronizovanije pokrete imao, od ovih koje je večeras izvodio. Ne treba mu ipak zamjeriti, bio je hrabar, pa je pokazao svoje umjeće pred svima. Za razliku od mene i Šubare, koji smo se bacali uz zvuke nekakvog narodnog kola. Na kraju su nas odstranili, jer smo im uništavali ritam. Nikako nismo mogli da skontamo, kada treba ići lijevo a kada desno, tako da smo napravili totalnu pometnju. Mogu reći da je sve proteklo više nego dobro, ako ništa drugo, bar smo na trenutak zaboravili na rat i sve gluposti u kojima živimo. Ovih par trenutaka koje provedemo na ovim sijelima, nekako nas odmaknu od surove stvarnosti. Ako ove snimke prežive rat, sigurno će onaj ko ih bude gledao, pomisliti da smo svi ludi. U svakom slučaju idemo dalje, rat je tu, i samo je pitanje kada će nas probuditi detonacije granata.

 

08.03.2010.

PROLJEĆE 2. dio

...-  Nemaš ti pojma o čemu ja pričam, u stvari imaš, ali ne želiš da znaš.
-  Puno ja toga ne znam u životu, a želio bih da znam.
-  Koja su ti budala Pospanko. Slomio si mi srce, a ponašaš se kao da sam neko ko ne postoji. Ponekad se pitam, da li si ti uopšte živo biće, tako si hladan, kao da si se rodio da ubijaš sve oko sebe. Kada te pogledam u oči, vidim plavetnilo mora, a u isto vrijeme vidim i odsutnost, kao da živiš neki paralelni svijet.
-  Ja samo pokušavam da živim, bilo kakav život. Srce, mislim da sam ga već davno
   izgubio. Zaboravio sam ga negdje sa prvim mirisima proljeća 1992. Moguće da ću
ga naći jednog dana kada sve ovo stane. Ako tada budem živ. Ako ti tada ne budeš nečija supruga, potražit ću te.
-  Stvarno bi to za mene učinio!?
-  Učinio bih ja puno više, ali prokleti rat, neće dozvoliti, da učinim bilo šta, što nije
   vezano za smrt….
-  Da, ta smrt, tako je blizu bila svo ovo vrijeme. Tako je blizu i večeras. Tako je blizu ljudima u Goraždu. Tako je blizu... a mi budale, imamo vremena misliti o ljubavi.
Pričamo i lažemo jedno drugo a znamo da je ovo kraj, više nikada nećemo imati priliku da sjedimo skupa i pričamo kao noćas. Ovo je kraj, došao je sve mi se čini prije početka. Idem, što bi ti rekao u nepoznato, ali Pospanko, zar ima i jedan put u našim prokletim životima, koji nas vodi u poznato... Pričali smo, dok smo zagrljeni sjedili na hladnim stepenicama. Kada je došlo vrijeme da se rastanemo, otpratio sam je do obdaništa “Pčelica''.  Stajali smo na cesti i gledali u tamu, koja se nadvila nad gradom. Gledala je u daljinu i rekla mi:
-  Sutra veče izlazim iz tvoje tamne kotline. Ne vjerujem da ću se više ikada ovdje
vratiti. Želim da znaš da si bio jedina svjetla tačka, sve drugo je za ove dvije godine bilo samo tamna kotlina. Ma koliko ja to željela, mislim da se više nikada nećemo vidjeti. Zbog toga ti želim svu sreću ovog svijeta, i obećaj mi samo jedno.
-  Šta da ti obećam?
-  Obećaj mi da ćeš preživjeti rat.
-  Ne mogu, jer to ne zavisi od mene.
-  Pokušaj da zavisi, napisao si u dnevniku da nećeš poginuti dok ne nađeš roditelje.
   Pa vrijeme je da napišeš da ćeš preživjeti rat.
-  Ako napišem, ne znači da ću preživjeti.
-  Napiši i potrudi se, da preživiš.
Nakon toga me čvrsto zagrlila, suze su joj tekle niz obraze. Poljubila me, okrenula se i otišla uz stepenice. Ostao sam da stojim još par minuta na ulici, gledao sam prema mezarju Kovači. Sporadična pucnjava koja je odjekivala sa brda oko Sarajeva, nije slutila na brzi kraj rata, kao ni mogućnost da ću moći preživjeti sve ovo. Proljeće izgleda u ovomj tamnoj kotlini treba izbjegavati, jer ne donosi ništa dobro. Odlazak, još jedne osobe iz mog života, teško mi je pao. Tako malo vremena nam je trebalo da se zbližimo, a još manje da se rastanemo i to ovaj put zauvijek. Pa M. Neka ti je sa srećom, nadam se da će se tvoj život nastaviti u nekoj svjetlijoj kotlini. Nadam se da nećeš zaboraviti nas obične smrtnike, koji ostaju ovdje, da brane živote koji su već i onako odavno izgubljeni. Proljetni mirisi, koji ulaze čak i u podrum ne daju mislima da idu naprijed, nekako su me zarobili i vratili u prokletu 1992. Bože moj, da li ću ikada moći živjeti proljeće a da to ne bude proljeće 1992?

04.03.2010.

PROLJEĆE 1.dio

Goražde je uspjelo da se odbrani. Na snagu je stupilo nekakvo primirje. Ranjenike helikopterima prebacuju u Sarajevo. Mnogi su u teškom stanju, tako da ih ubrzo deportuju dalje u svijet. Tamo negdje daleko, izgleda da je mir i da ljudi ne shvataju da se mi ovdje, borimo za goli opstanak. Kako li sada izgleda mir, kakve frizure sada vladaju svijetom, koju garderobu nose... Kako li izgleda prošetati ulicom, osvjetljenom uličnim svjetiljkama, dok pored tebe marširaju djevojke, iza kojih se širi miris parfema. Toliko sitnica, toliko stvari... koje mi nedostaju i fale. Umjesto mirisa parfema, ponovo osjetim miris proljeća, miris bagrema se širi okolo, imam osjećaj da ću se ugušiti od toga. Svi ovi mirisi, podsjećaju me na početak rata. Progone me duhovi prošlosti, u glavi mi se vrti film, u kojem se smjenjuju slike tog prokletog proljeća 1992. Kao da je tada vrijeme za mene stalo. Sve mi se čini da ću, sve i jedno proljeće koje doživim dočekati na isti način, sa mirisom rata i baruta u nosu. Teško da će i jedan miris moći nadjačati miris bagrema, koji je mirisao te devedest i druge, kao nikada prije. Zbog svega ovoga, ponovo me je uhvatila psihička kriza. Na stražu ne idem, niti imam namjeru otići. Do sada me niko nije tražio, ali to je sigurno zahvaljujući Šubari, koji me štiti, tako da po mene nije poslao vojnu policiju. Svoj bijes iskaljujem prekopavajući bašču. Nadam se da će bar nešto nići iz ovog sjemena što posadimo. Noćas sam proveo noć sjedeći na Vratniku sa djevojkom koju sam upoznao prije mjesec dana. Sjedili smo četiri sata u komadu, na stepenicama ispred samoposluge. Gledali smo se dugo, kao dva stara poznanika, koji se mogu razumjeti, a da ne progovore niti jednu riječ. Šutnju je prekinula rekavši:
-  Pospanko, šta osjetiš, kada povučeš obarač na pušci i nakon toga vidiš da je metak
   pogodio nekoga na drugoj strani?
-  Ne osjećam ništa, već odavno.
-  Lažeš, reci mi šta osjećaš?
-  Rekao sam ti, osjećam jednu veliku prazninu.
-  Prazninu u duši ili?
-  Prazninu u želucu, jer sam gladan.
-  Ti se zezaš, a ja sam ozbiljnja.
-  Ja sam samo iskren, a ti želiš da čuješ odgovor na pitanje koje sebi postavljam već
   dugo vremena. Da li možeš pretpostaviti, koji je odgovor?
-  Nema odgovora, pretpostavljam, jer inače nebi tako često postavljao pitanje.
-  Upravo tako, odgovora još uvijek nema. Duša je prazna, kao što je i tvoj pogled
   prazan, kada se zagledaš u daljinu. Tada se i ja pitam, šta i na koga misliš.
-  Sanjam Ameriku, sanjam modne piste, sanjam skupa i brza auta, sanjam život.
Sanjam, sve ono što ne mogu imati, a zaslužujem to, jer imam 18 godina. Ako sada ne poduzmem nešto, moj život će da se vrti od Sebilja do Vratnik mejdana. Da li ti misliš, da je to pravda?
-  Nije pravda, kao što nije pravda ni to što ja nosim pušku i ubijam ljude sa druge
   strane nišana.
-  Oni nisu ljudi, da su ljudi, ne bih ovdje sjedila i ne bih razmišljala da li će sada pasti granata, da nas pobije ovdje.
-  Ako padne i ako poginemo, bićemo heroji, jer će za našu smrt puno više ljudi znati, nego da smo kojim slučajem poginuli na linijama odbrane. Tada bi na dnevniku javili da da nije bilo žrtava u redovima Armije.
-  Zašto ti ne bi krenuo sa mnom iz ovog pakla. Krenimo, stići ćemo već nekamo.
   Njemačka, to nije daleko.
-  Ja sam svoju priliku propustio, još 1992. Sada je za mene kasno, ja više nemam gdje otići, osim na Kovače.
-  Na Kovače idu šehidi a ti ne možeš biti šehid. Ti si ubica.
-  Ne nisam, ubica, ja sam vojnik, što čuva stražu...


Noviji postovi | Stariji postovi

Na putu u nepoznato
<< 09/2012 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30


CITAJ OD POCETKA - Klikni na zastavu

DNEVNIK BOSANSKOG VOJNIKA
Price iz ratnih dnevnika Saudina Becirevica objavljene su u dvije knjige koje cine cjelinu "Dnevnik bosanskog vojnika".




Focanska Brigada - Treskavica '95
"I zato se najradije opet vraćamo ovamo, na liniju i ponovo nam se vraća samopouzdanje i ponovo postajemo svjesni ko smo i šta smo. A žao nam onih po gradu. Čini nam se da oni postaju »nula«... Ovdje se moraš osjećati ponosan, jer braniš svoju zemlju, svoj narod."


KAJLO STARA

PRIJATELJU MOJ
DRUZE NAJBOLJI
OSTAVI ME KADA MNOGO
TREBAO SI MI K'O NIKADA

U NAJGORE DANE
JA LIJECIM RANE
KOJE MI NIKAD NECE
NI ZAMLADITI JARO MOJ

U TOM NOVOM SVIJETU
NADJI MJESTO ZA MENE
JER JA OVDJE NECU MOCI
DUGO BEZ TEBE
KAJLO STARA, JARO MOJ

ONO STARO DOBRO VRIJEME
NIKAD NECE BITI,
A NI NASU STARU RAJU
OPET SASTAVITI
JER NEMA NJIH

U MOM SRCU ZNAJ
ZAUVIJEK CES BITI,
A JA DRINSKOM CESTOM
NECU VISE PROLAZITI
A RAZLOG ZNAM

LISTA POJMOVA
RB - Rucni bacac granata
RPG - Rucni bacac granata (kineski)
VBR - Visecjevni bacac granata
PAT - Protiv-avionski top
PAM- Protiv-avionski mitraljez
BST - Bestrzajni top
KOKTEL - Molotovljev koktel
GUSTAV - Rucni protivoklopni top
PASP - Polu-automatska snajperska puska
MALJUTKA - Navodeca raketa
CRVENO OKO - Navodeca raketa
NITROGLICERINKA - Puska sa helijumskim zrnom (dejstvo slicno tromblonu)
PAPOVKA - polu-automatska puska
BOV - Borbeno oklopno vozilo
PASTETA - Nagazna mina
PROM - Protivpjesadisjka odskocna rasprskavajuca mina
KLACKALICA - Nagazna mina
PRAGA - Oklopno vozilo sa 30mm PAT-m dvocjevcem
DUM-DUM METAK - Metak sa zatupljenim olovnim vrhom
RASPRSKAVAJUCI - Metak koji explodira prilikom udara u prepreku
FENJERUSA - Svijetleca granata
ZOLJA - Protiv oklopna rucna raketa (jednokratna upotreba)
OSA - Protivoklopni rucni lanser granata
KONTEJNER - Granata za OSU
ZIS - Top 76 mm
RKZ - Reaktivno kumulativno zrno

IDV - Izvidacko-Diverzantski vod
IDC - Izvidacko-Diverzantska ceta

BALO - Konzerva IKARA

Ako imate neko pitanje


BROJAČ POSJETA
1234710

Powered by Blogger.ba