Na putu u nepoznato

PISAćU O RATU, TEMA NIJE POPULARNA ALI MOZDA CE NEKO DA PROCITA NEKU OD PRICA KOJE CU OVDJE NAPISATI. SUDBINA SLICNIH MOJOJ BILO JE NA HILJADE, TAKO DA NISAM BIO NIKAKAV IZUZETAK ILI HEROJ, BIO SAM MLAD, LUD I NISAM IMAO STA IZGUBITI OSIM GOLOG ZIVOTA

30.04.2007.

NESTO VISE O ONOME STO SVI ZNAMO

26.04.2007.

26.04 .1993 - 26.04.2007

25.04.2007.

APEL ZA POMOC

Ovaj mail sam dobio danas, a vidim da je isti neko ostavio i u komentarima. Pokušao sam dobiti Troku da mi potvrdi informacije iz ovog teksta, ali nisam došao do broja telefona. U svakom slučaju da ne gubimo vrijeme, pozivamo Vas sve da se odazovete i pomognete da Mia, kćerka našeg velikog prijatelja i posjetitelja ovog bloga dođe do neophodnih sredstava za ovu tešku operaciju. Također, molimo one koji znaju na koji način se organizira prikupljanje love preko onih telefonskih poziva da nam to pojasni. Također molimo sve blogere koji posjećuju ovaj blog da isti poziv postave na svojim stranicama, a na čemu ćemo smo im unaprijed  veoma, veoma zahvalni. Slijedi danas primljeni mail:

 

Dragi prijatelji

Trokina i Saidina Mia bi trebala da se podvrgne transplantaciji bubrega i pankreasa u Italiji. Njeno zdravstveno stanje je već godinama teško, nije vjerujem ni potrebno da vam objašnjavam u kojoj mjeri joj od te transplantacije zavisi život. Jasno vam je odmah da su troškovi ogromni i da porodica ne može, niti u snu, skupiti potreban novac. Cijela intervencija je moguća jedino ako im svi zajedno pomognemo. Zato vas molim da pošaljete vašu pomoć na račun koji je dole napisan.

Nemojte molim vas da vas pomisao da je vaša pomoć mala pa kao takva beznačajna spriječi u tome da pošaljete onoliko koliko vam vaše prilike dopuštaju.

Svaki euro, dolar ili... je dobrošao! Takodjer vas molim da u vašoj sredini pokušate učiniti što možete, medju dobrim ljudima i uopšte medju ljudima koji bi mogli imati sluha za ovako teške situacije.

Sama transplantacija bubrega i pankreasa je oko 300 000 eura, potebni su i stan i bolničarka koja će boraviti 24 sata sa Miom, karte, putni troškovi i troškovi prehrane i ostalih životnih potreba. Pretpostavljeni period predoperativnog i postoperativnog boravka u Pizi je oko dvije godine i nesto više, uključujući još nekoliko dolazaka u bolnicu na kontrole nakon prve godine. Drugi dio troškova se procjenjuje na 200.000 eura.

BENEFICIARY: JELICIC MIA
ADDRESS: CEKALUSA 51
71 000 Sarajevo
Bosnia and Hrezegovina

UNICREDIT ZAGREBACKA BANKA DD MOSTAR
Kardinala Stepinca bb
88000 Mostar
S.W.I.F.T. code: ZABA BA 22
IBAN : BA 393383202897768212

FOR FURTHER CREDIT OF:
ACC. 28-32-97768-2 JELICIC Mia
CEKALUSA 51
71 000 Sarajevo
Bosnia and Herzegovina

Text u cijelosti preuzet sa BLOB
25.04.2007.

GLAVNI I ODGOVORNI KRIVAC...

Proteklih dana sam pokušao kratkim pričama dočarati šta se vrtilo u mojoj glavi, dok smo vršili pripremu knjige i promociju iste. Za razliku od vremena kada se dešava radnja knjige, kao i vremena dok sam pripremao tekst, gdje sam ja bio taj koji je nosio teret na svojim leđima, u periodu koji sam opisao u proteklim postovima, ja sam se osjećao kao šahovska figura, koja je u datom trenutku povlačena spretnom rukom šahiste. Šahista u ovoj igri znao je igru pripremiti, započeti, odigrati i završiti. U ovom slučaju, šahista u čijim rukama sam se tokom cijelog ovog perioda osjećao sigurno, bio je Jasminko Halilović. Ja mu danas dodjeljujem titulu velemajstora, za odigranu partiju pod imenom «Bore oko očiju». 
 
Da nije bilo ovog momka, sigurno ne bi bilo ni ove knjige, u obliku kakvom je danas imamo. Samo on zna, kroz šta je sve morao proći, i šta je sve morao uraditi u proteklom periodu, da bi sve proteklo onako kako ste mogli vidjeti ili pročitati.

Mogao bih ovdje pisati danima o tome šta i koliko je uradio, ali ne bih mogao riječima iskazati, kakvo zadovoljstvo i čast mi je predstavljao rad sa ovim momkom, koji ima jednu urođenu manu a ona je da je Jasminko rođeni profesionalac. O Jasminku ćemo sigurno čuti puno toga i u budućnosti. Jasminko je sa svojih 18 godina uspio napraviti najveću promociju knjige u Bosni i Hercegovini. Ne sumnjam da će za par godina napraviti nešto puno veće, što će izaći iz okvira BiH pa i regiona. Maksimalnu podršku sa moje strane će imati, ma šta da bude zamislio u svojoj mladalačkoj glavi.

Ja se samo nadam, da Jasminko za ovo vrijeme, nije dobio svoju prvu boru oko očiju. Posao koji je odradio, u ovom kratkom vremenu, kad tad će mu donijeti bar jednu... Tako da sam siguran, da će prva bora koja se pojavi na njegovom licu biti bora koja će nositi priču projekta «Bore oko očiju».

Velemajstore svaka čast!!!  

.

24.04.2007.

UMJESTO MOG POSTA VEČERAS PREDLAŽEM...

Sljedeci tekst mi se dopao iz više razloga, mada mi najviše pažnje privuče "Iskreno vjerujem da bi najbolje bilo da neko organizira 'Organizaciju demobilisanih boraca za ukidanje prava  demobilisanih boraca'"

Nego da ne duljim, preporučujem posta pod naslovom:

Bosansko selo: NEŠTO JE TRUHLO U DRŽAVI BOSANSKOJ

24.04.2007.

ZAVIDOVICI - ZENICA - TUZLA VIII DIO

Ponovo se vozimo, ovaj put u ludoj utrci prema Zavidovićima. Dolazimo, sa nekih pola sata zakašnjenja. Počinjemo promociju, isti redoslijed izlaganja, stim da nam ovaj put nedostaje Feđa. Nekako u posljednji čas nam se pridružuje i Nihad Kreševljaković. Promocija protiče u nekom prijateljskom okruženju. Ljudi razumiju svaku riječ, jer je protekli rat u Zavidovićima bio užasno težak i razoran. Na kraju promocije sam prisutnim rekao ko je u stvari Eli, djevojka sa početka mojih priča. Tu sam dobio odgovor, da joj sestra radi u školskoj biblioteci.

Nakon što se završila promocija, prilazi mi jedan gospodin i kaže da smo se upoznali 1995 na Naobožiću. Na brzinu smo razmjenili par ratnih sjećanja iz tog perioda. Nakon ispijene kafice, u trku napuštamo Zavidoviće. Iskreno mi je bilo žao, jer je atmosfera bila tako prijatna, da bih rado ostao puno duže u tom društvu.

Luda utrka do Zavidovića se pretvorila u jurnjavu prema Zenici. Dolazimo u Zenicu sa nekih desetak minuta zakašnjenja. Na žalost, Nihad nas je morao napustiti, zbog zakazanih obaveza u Sarajevu. Ulazim u prepunu prostoriju. Tražim lica koja bih mogao prepoznati sa bloga. Među njima vidim jedno, koje mi se smješi, pored njega sjedi dječačić, koji zbunjeno gleda u nas koji sjedimo za stolom preko puta.

Već dobro uhodani tim, na brzinu je odradio svoj dio zadatka. Ja sam malo razvukao govor, napričah svašta nešta a najmanje o samoj knjizi, čija se radnja završava u Zenici, par stotina metara od mjesta promocije. Feđa je u Zenici bio domaćin, tako da smo njemu prepustili ubrzo glavnu riječ. Između ostalog čuli smo i par anegdota iz Feđinog života, ali mene je posebno  inpresionirala Feđina bogata biografija.

Nakon što smo završili promociju, susretoh jednog prijatelja sa kojim sam proveo jedan dio vremena na radu po Sahari. Imadoh čast upoznati zbunjenog dječaka, koji nas je posmatrao svo vrijeme promocije. Posebno mi bi drago upoznati njegovog oca, koji je od samog početka ideje izdavanja knjige, nudio svoju pomoć...

Sljedeći dan odosmo do Tuzle, mada su svi htjeli da se ta promocija odgodi i da ne idemo. Odlučili smo na kraju da idemo, jer se par osoba javilo da će doći na promociju. Zbog njih smo i krenuli na put, gdje smo zatekli gosp. Nijaza Alispahića i jednu mačku koja nas je dočekala u praznoj sali. Na žalost mačku nismo uspjeli snimiti, jer je i ona na vrijeme pobjegla.

Dok smo sjedili, došlo je par blogera. @Burek i @Asistencija, par anonimnih kupaca knjige, i dvojica mojih radnih kolega. Mogu reći da sam prezadovoljan, i da mi je drago da sam otišao do Tuzle, isplatilo se upoznati ove ljude.

Na povratku iz Tuzle, na jednom dijelu ceste Policija reguliše saobraćaj. Dugo nam je trebalo da prođemo tim dijelom, jer su auta parkirana djelimično i na samoj cesti. U isto vrijeme cestom prolaze polupijani mladići. Nailazimo i na grupu djevojaka, odjeća na njima asocira na slike bordela... Konačno prolazimo pored nekog restorana, koji se nalazi tik uz samu cestu. Pored plakat sa slikom folk pjevača iz Srbje, flomasterom našvrljan datum gostovanja. Pogledah na mobitel i vidjeh da je to noćas... Neki osjećaj tuge i gorčine osjetih u želucu u tom momentu. Ne znam da li sam do Sarajeva, progovorio i jednu riječ više. Nije nam puno trebalo da zaboravimo i da se bacimo u zagrljaj onima zbog kojih su sigurno mnoga djeca koja su tu noć bila prisutna u kafani pored puta, ostala bez očeva...

Tu noć u Tuzli, završismo sa otkazanom promocijom te ujedno završismo i promoviranje knjiga Bore oko očiju i zajedničku zbirku pjesama pod naslovom Čičkava, mala, špicasta autora Jasminka Halilovica i Kolijevka snova i par grubih riječi autora Feđe Imamovića.

Malo je bilo vremena, a previše obaveza. Svima koji posjeduju knjigu, preporučujem da pročitaju i imena koja se nalaze u listi sponzora, Izdavača, Recenenata, Lektora, DTP, Dizajnera korice, Fotografa, Štamparije... Aidi Starčević koja je bila uz nas i koja je odlično odradila svoj dio zadatka... Čitaocima bloga «bore oko očiju». Lista prijatelja ovog projekta je puno duža, čak bi se sigurno mogla izdati posebna knjiga posvećena njima. Zahvalio bih se svima vama, na podršci koju ste mi pružali svih ovih godina. Bez Vaše pomoći, siguran sam da ovaj projekat nebi ugledao još dugo vremena svjetlo dana.

P.S. “Sutra je posljednji post na ovu temu"

23.04.2007.

MLADI NARASTAJI SU ISKORISTILI PRILIKU I PREUZELI MJESTO KOJE IM PRIPADA...



23.04.2007.

Na zalost, tek sada vidjeh ovaj post...

Upravo sam se čuo sa Aminim bratom, pa da prenesem pitanje:
Ima li ko od bloggera u Tuzli u mogućnosti dati krv za Aminu.
Potrebna je A negativna!
Ako ima
može to učiniti na odjelu za transfuziologiju do 14:00!

Burek blog

23.04.2007.

VISOKO BREZA VII DIO

Skoro sam zaspao u autu, dok smo se vozili prema Visokom. Žurimo, probijamo se kroz uske uličice, na kraju dolazimo na odredište. Tu nas obavještavaju da je promocija knjige u 7h a ne u 6h, kako smo mislili. Na brzinu se dogovaramo da skratimo maksimalno govore, tako da 20 min traje govor o mojoj knjizi a po 5 mim o Jasminkovoj i Feđinoj.

U galeriju smo ušli nekih 20 minuta prije početka same promocije. Naručio sam čaj, ali ga nisam uspio popiti, jer su me tražili neki ljudi. Izlazim u hodnik gdje upoznajem dvoje ljudi, koji mi se predstavljaju i kažu
- Sin nas je poslao da mu kupimo knjigu, on trenutno nije tu, ali vas čita na internetu.

Počinje promocija. Govor jednog promotora se odužio, pogledam Jasminka i vidim da je nervozan. Pogledam na sat i vidim da je vrijeme od pola sata koliko smo se dogovorili da traje ukupno promocija već isteklo a mi nismo skoro ni krenuli sa promocijom. Ponovo na kraju dolazi red na mene da nešto kažem o knjizi i tu se totalno gubim. Pričam nešto bez nekog redoslijeda, uhvatila me nervoza.

Promociju dovodimo kraju. Pakujemo se i skoro u trku napuštamo prostor. Sjedamo u auta i krećemo prema Brezi. Gledam kroz prozor auta, vidim u noći obrise brda iznad Ilijaša i Breze. Jasno čujem detonacije granata, pucnjavu... Osjećam neku nervozu, tijelo podrhtava... Telefon svakih par minuta zvoni, svaki put isto pitanje...
-    Čekamo vas, gdje ste?
Svaki put dajem isti odgovor, da smo tu na ulazu u Brezu i da stižemo za par minuta.

Na kraju ulazimo sa autom direktno pred gradsku biblioteku. Kroz otvoreni prozor auta se pozdravljam sa dragim osobama koje me dočekuju. Izlazim iz auta, u trku ulazim u gradsku biblioteku. Zauzimam svoje mjesto i za par minuta počinjemo sa promocijom. Istog momenta sam počeo da pogledom prebirem po sali. Među prisutnim, kao što sam i očekivao, malo je bilo suboraca. Oni su davno izgubili svoje bitke, tako da ih je strah pojaviti se na ovakvom mjestu. Mnogi su kako sam čuo već odavno napustili Bosnu i selamet potražili negdje u bjelosvjetskom dunjaluku, daleko od Bosne i svega onoga za što su bili spremni život dati. Ipak, među prisutnim vidim one zbog kojih sam i došao u Brezu. Moji najbolji prijatelji su tu, gledaju u mene sa istim onim pogledom na licu, kao što su ga imali i 1995. Svaki put kada nam se pogledi ukrste, imam osjećaj da u tom momentu razmjenimo po neki doživljaj iz rata.

Očekivao sam duže govore promotora, ali oni kao namjerno skratiše svoje govore ili se meni učini da su to uradili, jer sam izgubio pojam o vremenu. Pozdravio sam prisutne a posebno @Vikendaše, koje sam skontao da stoje na ulazu u salu. Nakon toga krenuo sam da pričam. Bilo je tako lagano, kao da sam govor uvježbavao mjesecima. Mogao sam pričati u tom momentu, satima a da ne ostanem bez riječi. Ne propustih priliku da uputim kritiku ratnoj komandi, koja je pogrešno procjenila naše prisustvo na prostorima tog ratišta. Govor je trajao puno duže, nego što sam prvobitno planirao.

Nakon što se završila promocija knjige. Prilaze mi ljudi, čija lica odlično poznajem iz vremena kada smo se rastajali i svaki put bi to bilo kao da se opraštamo zauvijek. Nikada nismo bili sigurni da ćemo se ponovo vidjeti. Među tim ljudima ne prepoznah mati od @ona95, vrijeme je učinilo svoje, puno smo se izmjenili. Slikam se sa @Vikendasima, nakon toga mi prilazi momak koji piše blog @Brezanska furka i poklanja mi knjigu «Za spas duše Bošnjaka». Razmjenih i par rijeci sa ljudima koji su bili u komandnoj strukturi 304 bbr.

Nekako sam uspio da se izvučem vani. Dok sam prolazio kro centar grada, skontah da se deset godina poslije, ništa posebno nije promijenilo. Na istom mjestu gdje je ostao da sjedi prije deset godina, vidim poznati lik, kojeg smo u ratu zvali Lalo. Pitam se sa njim, ali vidim da me zamjenio sa nekim, jer me pita da li još uvijek radim u PTT-u . Iz jednog od kafića mi mašu @Vikendaši, zovu me da sjedem sa njima, ali na žalost, imao sam prečih obaveza u tom momentu.

Hladni vjetar koji je puhao kroz zanatski centar, iza pola noći, vratio nas je na trenutak u neka davna vremena. Sa prijateljima sam razmjenjivao sjećanja, neki događaji su mi se učinili tako svježi, kao da su se desili prije par dana a ne prije deset godina. Sjetih se tako i pucnjave u Robiju, bombe koja je vještim rukama na vrijeme izbačena iz jednog od kafića, čestih tuča... plesa na kiši... Moljenja vojne policije da me odvede u zatvor, da bih imao gdje prespavati... Raznih jedinica, i pojedinaca kako prolaze kroz zanatski u potrazi za nečim što bi ih zadovoljlo... 

Nekih sat vremena iza pola noći napustismo Brezu... Kao i uvijek kada bih došao na dio gdje pruga presjeca cestu na Kahvama, osjetio bih neku tjeskobu u duši, kao da odlazim od kuće, a ne iz grada u koji sam zalutao jednog ratnog popodneva...

22.04.2007.

KOLIKO SMO JAKI II DIO

Prošlo je 7 dana od kako sam objavio post «Koliko smo jaki», interesuje me, da li je neko od vas u proteklom vremenu, razmišljao o ovom projektu? Druga stvar koja me interesuje, je ta, da li neko ima ideju o izgledu naljepnice?

Ne tražim dizajnersko rješenje, tražim samo ideju, izraženu u par riječi... Ljudi kojima je posao dizajn, sve će to doraditi na najbolji mogući način. Sada je do Vas, očekujem prve prijedloge...

22.04.2007.

IZVJESTAJ SA 19. MEDUNARODNOG SAJMA KNJIGE...

Nakon 4. dana sajma i dalje smo u vodstvu.

Do kraja 4. dana prodali smo 230 primjeraka knjige "Bore oko ociju" sto je definitivno stavlja na mjesto broj 1 medju knjigama.

21.04.2007.

BLOGERSKI PONOS: Imamo najprodavaniju knjigu na sajmu!

Upravo sam dobio rezultate sa 19. međunarodnog sajma knjige i učila i 9. bijenale knjige koji se održava u Sarajevu.

Do zaključenja današnjeg sajamskog dana, prodali smo 110 primjeraka knjige Bore oko očiju. Ovim putem Vas pozivam da pozovete svoje prijatelje, rodbinu, poznanike, da posjete sajam knjige, usput i naš mali, mali štand, do kojeg se dolazi, tako što skrenete lijevo na samom ulazu, dođete do kraja kod kafane, skrenite desno, idete sve do kraja do ulaza u uski produžetak. Pored našeg malog ali moćnog štanda je Libris (velika zastava, veliki štand na raskrsnici).

Očekujemo Vas da nas posjetite i podržite u svemu ovome što trenutno radimo.

S poštovanjem,
Tim Bore oko očiju

20.04.2007.

I NA KRAJU...

20.04.2007.

NEBOM STUPA... VI DIO

Svalio sam se na prednje sjedište suvozačevog auta. Na izlazu sa parkinga opsovah nešto vlasnicima parkinga, koji su mi taj dan uzeli bruku love, naplaćujući svaki ulazak od par minuta po 2 KM. Na mokrom asfaltu sam pratio odsjaje uličnih svjetiljki, dok smo se vozili prema Grbavici. Ratne trube u mojoj glavi su svirale. Osjećao sam se totalno čudno. Pjevušio sam u sebi pjesmu «Nebom stupa nebom lupa moja generacija, jedan po jedan srešćemo se svi...»

Razmišljam da sam puno toga mogao bolje odraditi. Neke stvari u tom momentu mi postadoše puno jasnije. Tako jednostavnim potezima sam mogao izmjeniti sami tok promocije. Sitnim detaljima... Sve je bilo dobro ali opet, uvijek ima nešto što je moglo drugačije i bolje. Vrijeme, koje nismo imali za pripremu svega ovoga je ključni problem. Samo 24h, da smo imali više, puno toga bi bilo puno bolje. Ovako, imamo to što imamo.

Dok se vozimo razmišljam i o @Pravoslavnom, kome u gužvi potpisah knjigu. U svemu tome razmišljam i o rahmetli majci. Pade mi na pamet i ona, falila mi je te noći. Sigurno bi našla puno zamjerki, kritika, bila bi i zabrinuta... Kontam, koliko samo ljudi koje spominjam u knjizi više nisu među živim. Kao da je prošla cijela vječnost a ne 15 godina. Pjesma “Nebom stupa…” mi i dalje odzvanja u ušima. Dok se redaju imena i likovi onih koji više nisu sa nama Čengić Omera, Busnov Zaima, Kavazović Senada, Knežević Radeta, Dolinić Drage, Istrefi Ismeta, Gušter Salema, Palavra Mustafe, Gurda Asima, Bičo Hariza, Bajraktarević Himze, Bajraktarević Senije, Jerlagić Tarika, Hodžić Salke, Bičić Safeta, Pašić Faruka, Kepeš Sabrije, Hasanović Raseme, Bahto Mevle, Šljivo Jusufa, Kašmo Ibrahima, Šabanović Zibe i Hamida, Kurtović Selima i Šaćira, Pezo Murata, Muharema, Akifa, Moje majke, strine, tetka, amidža, daidže, Školskih prijatelja... Kraj spiska se i ne nazire. Strah me uhvati kada pomislih na to.
 
Dolazim kući, ponovo priča. Ko je koga vidio na promociji, koga sve nismo vidjeli. Ispostavi se na kraju, da su ljudi sa Gazinog Hana došli u velikom broju. Iz ulice, u kojoj sam boravio u toku rata, svi koji su mogli došli su. Momci iz jedinice skoro svi, bijahoše tu noć u Domu mladih. Bijaše i prijatelja, tada skontah da mnogima nisam uspio ni javiti da izdajem knjigu a kamo li za promociju. Počinjemo pričati o familiji i vidim da sam bio u pravu, familija je došla taman toliko da ne mogu reći da nikoga nije bilo. Bi mi nešto i drago zbog toga, jer to je bio njihov izbor. Na one koje sam mogao uvijek računati bijahoše tu, oni drugi mi svakako i nisu interesantni.

Otvorih i mail, gdje zatekoh prve slike i čestitke prisutnih prijatelja. Potom sam zamolio @Ellme, da mi pusti snimak promocije, koji je snimila. Gledam snimak i tek tada primjećujem neke sitnice, kojih nisam bio svjestan u toku promocije. Vidim puno poznatih i još puno više nepoznatih likova... Nakon toga, pokušah zaspati jer sam za ujutro dogovorio sastanak sa prijateljem a trebalo je ići dalje, prema Visokom i Brezi...

19.04.2007.

TIŠINA

19.04.2007.

RAZLAZ V DIO

Pratio sam na kraju promocije slike suboraca iz jedinice koje su se smjenjivale na video panou. Već odavno djeca sa snimaka su odrasla. Na licima sam uspjevao da uhvatim tek po neku crtu, koja je ostala nepromijenjena svih ovih godina. Nakon svega kroz šta su prošli, ostao je na licima samo osmjeh hrabrih momaka. Dok sam tonuo sve dublje sa svojim mislima, konačno dođe i kraj promocije. Pokušavam da se probijem nekako do izlaza, da bih stigao na vrijeme, da vidim neke ljude, ali me presreće nepoznata žena. Pruža mi ruku i čestita na svemu. Nakon toga mi uručuje sliku urađenu grafitnom olovkom, pita me
-    Da li znate, ko je na slici?
-    Naravno da znam! Jedna od legendi ratnog Sarajeva.
-    Ja sam njegova kćerka, ovu sliku sam sama uradila, da bih je vama poklonila.
Ne sjećam se da li sam nešto rekao, da li sam se zahvalio ženi na poklonu, zbunjeno sam razmijenio par rečenica sa njom. Kada sam doša kući, taj mi poklon bi nešto pravo vrijedno i odlučih da će ta slika zauzimati jedno počasno mjesto u mome stanu. U tom momentu su prišli i drugi da čestitaju, među njima vidim i čovjeka koji mi je u djetinjstvu donosio iz svoje privatne biblioteke knjige, koje su ujedno bile i prve knjige koje sam u životu pročitao. Nekako se probijam do njega, čestita mi, u njegovim rječima osjetim iskreno zadovoljstvo i ponos. Kontam u sebi, kako je noćas bilo malo familije, mada su bili pozvani, nisu došli u nekom većem broju, čak bih rekao da su skoro pa izostali. Šteta, pozivnica koje im uručih. Drugi put ću biti pametniji. Vraćam se na binu, pozdravljam se sa suborcima iz jedinice. Zamolio sam ih da odu do VIP salona, da malo sjedemo poslije moje obaveze sa potpisivanjem knjiga. Na žalost, to se malo odužilo, tako da na kraju ipak nismo uspjeli da se okupimo i promuhabetimo koju, ali vremena će biti ako Bog da.

Pozdravljam se sa još masu poznatih i nepoznatih osoba. Mnogi od njih još uvijek plaču. Kroz tu masu, probijam se i do samog izlaza. Konačno uspjevam malo doći sebi. Tu susrećem momka sa Vratnika, koji mi se javio par dana prije promocije mailom i rekao da smo bili toliko blizu u ratu i da je nevjerovatno kako se nismo upoznali.  Gledamo se i ono, prvo što mu kažem ''Znamo se mi, i te kako se znamo!''  Da bi vremena, do jutra bi mi nastavili pričati. Ponovo vidim @Umornog, onako ispod oka ga kužim, primjetih na njegovom licu osmjeh, nekako baš ispunjen srećom. Osjetih i ja sreću što mi se čovjek dopade na prvi pogled. Isto tako pratim @tetka, nevjerovatan lik. Da se sutra zarati, molio bih ga da bude skupa sa mnom u jedinici. Čovjek odiše mirnoćom... Tu onako na brzinu upoznah i @tutibaja, nakon toga dođe @One, pa @Strippy… tako se izredaše blogeri, poznati i nepoznati. A opet meni nekako dragi kao da se poznajemo dugo dugo vremena.

Među svom tom masom, odraslih ljudi, do mene se progura jedan gospodin. Zove se Omer i kaže mi “Gospodine Saudine, mi smo došli da čestitamo i ako može da mi potpišete knjigu'' Omer ima nekih 10 godina. Iza njega je tu bila i Arnela, koja je rođena negdje 1994 možda i kasnije... Njih dvoje su bili samo jedan manji dio od desetina svojih vršnjaka koji su tu noć došli na promociju knjige. Mnogi od njih su držali knjige u rukama, i to je ono što je bilo najvrjednije na promociji. Ipak ima djece koja žele da znaju kako su nastale ''Sarajevske ruže'' koje se mogu vidjeti po gradu.

Na kraju se lagano raziđoše narodne mase. Ostao sam da sjedim sa momkom koji je taj dan doletio iz Danske. Sjedili smo i pričali o nekim lakšim temama i idejama, kako pomoći onima kojima je pomoć potrebna. Kao posljednjeg gosta iz Doma mladih, ispratio me uz zagrljaj u kišnu noć nekada dječak a danas otac dvoje  djece...

18.04.2007.

SAJAM KNJIGE

Danas je u Sarajevu otvoren 19. međunarodni sajam knjige i učila i 9. bijenale knjige koji će trajati do 23. aprila.

Knjiga Bore oko očiju, izložena je na sajmu na štandu IPC-a. Zainteresovani kupci, knjigu mogu kupiti na sajmu po promotivnoj cijeni od 25 KM. Što je 30% popust u odnosu na prodajnu cijenu u knjižarama.
 
Do štanda IPC-a. Najlakše je doći na sljedeći način: Nakon ulaska na sajam ići pravo do zagrađenog dijela gdje se promoviraju knjige, zatim skrenuti lijevo, pa onda desno. Tako će se doći do IPC-ovog štanda.

18.04.2007.

ZBUNJENOST IV DIO

Dok tražimo parking ispred Skenderije, ugledam ispred auta Komadnira i njegovu suprugu. Na ulazu u Dom mladih, kao security me dočekuje dječak iz mojih priča. Pogledom tražim boksove, za pomoć djevojčici Lamiji. Okrenem se i vidim da su stavljeni nasuprot ulazu, nekako iza leđa. Dok se pitam sa Lamijinom tetkom, prilazi mi Kepina majka. Nakon toga penjem se uz stepenice i ulazim u Dom mladih. Ispred mene su stajali Šubara, Niklovani, Vojnik koji daje nadimke, najbolji snajperista u jedinici, komandir odjeljenja, rahmetli Farukova supruga... dok sam se pitao sa njima, suze su mi same krenule na oči. Tih par minuta, kao da sam bio u nekom drugom svijetu, tih par minuta sam bio najsrećniji čovjek na planeti. Sve što sam do tada uradio da bih izdao knjigu, tog momenta se isplatilo. Za njih je vrijedilo sve to napisati.

Ubrzo me odvlače od njih, tako da sam uspio da se povratim u normalu. Dovukoše me do gosp. Divjaka, tu se upoznasmo, razmjenismo par rečenica. Svaki put kada bi nešto krenuli da razgovaramo, uletio bi neko i predstavio se. Tako upoznah i @Umornog, @Tetka, @Seku… u svoj toj frci vidjeh dosta poznatih faca. Na žalost ne stigoh potpisati knjigu Saneli, djevojci iz ulice, koja je dijelila sudbinu mojih priča. Nije imala vremena da dočeka kraj promocije, žurila je kući. Obećavam da ću namjerno doći da potpišem knjigu.

Jasminko odlazi do bine i objavljuje da je promocija odgođena za pola sata. Tada mi je malo laknulo, jer sam uspio da sredim par sitnih detalja, oko same promocije, koje nisam do tada uspio. Ljudi prilaze, predstavljaju se, čestitaju... teško uspjevam da pohvatam sve face. Prebrzo se sve odvija. Prilazi mi jedan od blobovaca, tek nakon sto poce da prica skontam da je to Nihad a ne Sead :). Nekome je možda izgledalo da sam ufuran, da sam ko zna šta, ali ja sam samo bio umoran i iskreno rečeno malo zatečen svim onim što se dešavalo tu noć.

Nakon što je promocija krenula. Konačno sam došao do daha. Divjak je krenuo sa svojim izlaganjem, pogledao sam u svoj govor, i vidim da mi je ''ukrao'' dobar dio teksta. Nakon toga je istu stvar ponovio i Majo. Ja sam tada samo hemijskom precrtao sve što sam do tada napisao i preklopio papir. U tom trenutku nisam imao pojma šta ću govoriti. Jednostavno sam čekao i odbrojavao vrijeme kada ću doći na red da nešto kažem. Gledao sam često na lijevu stranu od sebe, gdje je bila smještena većina vojnika iz moje jedinice. Gledao sam u njih i nekako se sjećao detalja iz knjige gdje njih opisujem. U tim trenucima sam se sjetio polemike između @Umornog i @Alana, kada su njih dvojica vodila raspravu, koliko ko danas koga poznaje. Ja sam u tom momentu baš o tome razmišljao. Ma koliko ja mislio da poznajem nekoga od njih u stvari ja ništa ne znam o njima, kao što ni oni ne znaju ništa o meni. Poslijeratni život nas je odveo od Australije, Afrike, Amerike, od Ministara do onih koji žive na granici egzistencije... Bili smo tim, i za razliku od mnogih drugih to smo i danas, ali ni blizu uigran kao tih ratnih godina.

Napokon dođe red i na mene da nešto kažem. Nakon što me Jasminko najavio, počeo je aplauz. Pogledao sam u njega, a on se zadovoljno nasmješio. Čekao sam oko pola minute da se utiša aplauz i tada sam kreno zamuckivati. Gledam po prostoriji, tražim neki znak u mraku koji bi mi nešto šapnuo. Napokon krenem pričati, kontam u sebi, pa ok, ima nekog smisla ovo što pričam. Tako skratih govor, na par minuta. Na kraju mi bi žao, ne spomenuh @Umornog, @tetka, @DIV... toliko ljudi koje sam imao namjeru spomenuti i zahvaliti im se što su noćas tu. Puno toga htjedoh a ne uspjeh reći. Kontam u sebi, pa i oni su bili moji suborci, bez obzira što nismo bili u istoj jedinici. Valja je tako trebalo biti, ni sam nisam svjestan, kako sam sve ono što sam planirao reći, od jednom zaboravio, i rekao ono što nikada do tada nisam pomislio da ću reći...

17.04.2007.

NAKON ŠTO SAM UŠAO U DOM MLADIH...

17.04.2007.

FRKA TRKA III DIO

Nakon što smo konačno imali pripremljenu knjigu za štampu, skontali smo da ima nekih 50 stranica više, nego što smo planirali. Zadnja ponuda štamparije je odjednom skočila za 30%, od prvobitnog obećanja. Nekako sam na brzinu odlučio da ipak idemo sa istim tiražem i kvalitetom štampe, bez obzira na previsoku cijenu troškova.

Za par dana sam uspio skupiti 50% novca koji je bio potreban da bi knjiga išla u štampu. Finansije nije bilo moguće zatvoriti putem sponzora i donacija. Na kraju je ostala velika rupa. Dodatni troškovi su rasli iz dana u dan. Par dana nakon što smo predali tekst u štampu, Jasminko mi se javlja sa vijestima da je tekst odštampan i da je reklamirao 15 stranica, te dogovorio ponovno štampanje istih.

Vrijeme je odmicalo, problemi su rasli. Promotori knjige koje smo planirali, zbog ranije ugovorenih obaveza bi bili spriječeni da 4 aprila budu u Sarajevu. Sedam dana prije promocije, konačno smo imali imena promotora. Ipak problemi sa promotorima su se nastavili do zadnjeg dana.

Par dana prije promocije krenuo sam na put kroz Saharu, kretao sam se u suprotnom  smjeru od Bosne. Na tom putu sam dobio i vijest, da je isporučena prva pošiljka knjiga i da smo za novac koji smo platili dobili maksimum kvaliteta. Nakon tri dana putovanja, okrenuo sam se i krenuo nazad, na put prema Bosni. Prevalio sam par hiljada km u autu, nakon toga sam posljednjim letom, stigao u Sarajevo, noć uoči same promocije.

Nije bilo vremena za odmaranje, presvukao sam se i istrčao iz kuće. Na ulici srećem blobovca, koji sa sobom nosi DVD sa pripremljenom snimkom za prmociju. Dajem mu obećanje da ću u povratku svratiti do njega da pokupim jedan primjerak DVD'a, da pogledam šta je od od silnog materijala izdvojio i strpao u par minuta koliko smo se dogovorili da traje video prezentacija.

Trčao sam po gradu, raznosio pozivnice. Sređivao neke gluposti u zadnji čas. U trenutku kada konačno mislim da sam slobodan, zazvoni mi telefon u ruci. Pogledam i vidim poznati boroj od mog druga DIV'a. Nakon par razmjenjenih riječi, dogovorimo se da odemo na kaficu. Tu upoznajem i V.S.3.Č.. Nakon dobre ture smijeha, sjedam u taxi i kući. Naravno, zaboravio sam svratiti kod Blobovca da uzmem DVD.

Kod kuće me dočekuje buraz koji pati od vremenske razlike koja iznosi 6 ili 7 sati. Prevalio je okean da bi došao na promociju. Na kraju ga ostavljam da sjedi a ja se povlačim i pokušavam zaspati. Taman kada sam uspio da sklopim oči, mobitel je počeo da cvrkuće. Pogledam u njega i vidim da je 6h ujutro. Ponovo trka, frka, zbrka... izlazim na ulicu gdje me svjež zrak uspijeva razbuditi.

Nakon toga slijede gostovanja u jutarnjim programima. Raznošenje knjiga po knjižarama. Cjenkanje oko % koji uzimaju i koji je bezobrazno previsok. Ponovno trčanje i raznošenje pozivnica, gdje me većinom dočekuju zatvorena vrata, izgleda da sam malo zakasnio Usput se ponovo čujem sa Blobovcem, sa kojim se dogovaram da se vidimo da preuzmem video. Na kraju sve otkazujem, tako da Jasminko preuzima video. Ponovo slijedi trka, dovlačenje knjiga u Skenderiju, istovar, prenošenje stolova, jer su ''greškom'' ostavljeni u prizemlju...

Nakon što sam sve odradio. Dolazim kući, umoran i očima na kojima se kapci sami zatvaraju. Pokušavam da umor odagnam dužim tuširanjem, ali dobivam kontra efekat, umalo da nisam zaspao pod tušem. Uzimam da pišem govor, nešto na brzinu našvrljam. Sjedam u auto i ubrzo skontam da kasnim nekih 30 minuta. Zovem Jasminka, koji mi se javlja i kaže da kasnim. Kontam u sebi “ E neka si mi rekao, kao da sam ne znam da kasnim'' ...

14.04.2007.

KOLIKO SMO JAKI

Prije nekih dva mjeseca a možda i više, u razgovoru sa prijateljem iz Danske, dobio sam jednu ideju, koju sam proteklih mjeseci vrtio u mislima a i prezentirao nekolicini prijatelja. Naime radi se o sljedećem:

Blogerska zajednica više nije tako malena i danas broji sasvim dovoljno korisnika, koji bi ako se udruže mogli da naprave jednu zajednicu koja bi mogla bez ikakvih problema da stipendira par učenika.

Predlažem da dizajniramo jednu naljepnicu za automobile, poput one koja označava državu iz koje dolazi neki automobil. Sama naljepnica treba da bude simbol slobode, mladosti i obrazovanja. Naljepnicu bi štampali povodom nekog važnog događaja koji je bitan za Bosnu i Hercegovinu. Sredstva za štampanje bi pokušali obezbjediti putem donatora, a kao donatori bi se sigurno pojavili mnogi blogeri, kojima preostane koji KM, EURO, USD... na kraju mjeseca. Prodaju naljepnica bi organizovali po ulicama, školama, od vrata do vrata... Zainteresovanih volontera ima među djecom, koja su voljna pomoći da ovaj projekat uspije. Cijena naljepnice ne bi smijela prelaziti 1 KM.

Stipendiranje bi se vršilo preko fondacije Obrazovanje gradi BiH. Mi možemo odrediti ime učenika, iznos mjesečne stipendije, te druge pojedinosti. Svaki čovjek, koji kupi naljepnicu koja košta 1 KM može imati uvid u to, kako je taj 1 KM utrošen.

Za početak predlažem da svi blogeri kopiraju ovaj post na svoj blog. Pozivam BH FanaticoseBH Legion... da nam se pridruže i podrže ovaj projekat. Zainteresovani dizajneri ili oni koji imaju neku ideju u svojim glavama, zamolio bih da mi se jave na mail, sa svojim idejama o izgledu naljepnice.

14.04.2007.

MOLBA

Ja sam učenik drugog razreda Prve bošnjačke gimnazije u
Sarajevu. Prije neki dan u školu nam je došao konkurs na temu "Genocid nad
Bošnjacima krajem XX stoljeća". Na tu temu sam napisao pjesmu koju sam
posvetio šestero djece koja su ubijena sankajući se u sarajevskom naselju
Alipašino polje C fazi.
Želja mi je da tu pjesmu pošaljem na adrese porodica ubijene djece. U nadi
da ćete mi pomoći unaprijed se zahvaljujem.

S poštovanjem,


P.S. Ovu molbu sam poslao i ntv Hayat-u isto u nadi da će mi pomoći.

Ako neko zna neku adresu, na koju bi se ovaj momak obrati, bio bih zahvalan da mi javi.

                                            JANUAR '94

 
Olimpijada u Sarajevu '84.              
Samo da rata ne bude
Rat u Sarajevu '94.                             Da majka svome djetetu
                                                                Nikada više
Januara '84 je pao snijeg                 Na mezar ne ode.
Januara '94 je pao snijeg.
                                                               
I sada kažu neki 
Šestero mladih duša                        
Da genocida nije bilo
Šestero lijepih cvjetova                     A ovoj djeci se nikada
Sankajući se                                        Djetinjstvo nije ostvarilo.            
Ostadoše bez svojih života.           

                                                                Nama je bilo najteže
Granata je pala                                   Oduzeli su nam ono najljepše                 
Život im se gasi                                 
A sada se niko ne sjeća
Ostadoše samo suze                       Sarajevske djece.
Njihovih majki.

Dan za danom prolazi                      
Genocid je bio
Majka mezar obilazi                          Djeca su svjedoci
Svome djetetu                                    Hiljadu i petsto dječijih duša
Nad mezarom dovu uči.                   Sada pod zemljom leži
                                                              
Njihovi mezari su svjedoci       
Sa šamijom na glavi                        
Genocida je bilo.
I suznih očiju                                       Dan za danom prolazi
Mezar svoga djeteta                         Majka mezar obilazi
Suze majčine oblijevaju.                  Svome djetetu
                                                              
Nad mezarom dovu uči.

J. Tarik IIa
Prva bošnjačka gimnazija
Sarajevo

Pjesmu posvećujem ubijenoj djeci koja su poginula 22. januara 1994. u Bosanskoj ulici kod broja 4, u C fazi naselja Alipašino polje. O djeci se malo govori nakon ovog teškog genocida, a po definiciji genocid je ubijanje ljudi. U ovom ratu su ubijana nevina djeca, ne samo odrasli ljudi, pa je malo reći da je bio genocid. Ovo je bio genocid nad genocidom! Preko hiljadu i petsto sarajevske djece ostalo je bez svojih života, dosta ih je ranjeno, a svima je jedno zajedničko - uništeno djetinjstvo. Sada ih se niko ne sjeća osim njihovih porodica, prijatelja i opet nas DJECE! Ostaje samo nada i molitva dragom Bogu da se ovako sličan genocid nikome i nikada više ne desi.

13.04.2007.

PUT DO KNJIGE II DIO

Kada sam konacno završio pisanje teksta, počeli su se javljati i ljudi koji su mi nudili razne usluge. Jedan prijatelj se našao uvrijeđen što se nisam njemu obratio za pomoć u vezi lektorisanja. Kada je skontao da pišem o ratu, više se nikada nije javio. Drugi su imali rođaka, prijatelja... svi su imali nekoga ko bi to odradio, tek toliko da pomogne, ali sve je to bila samo priča. Meni se niko nije javio da preuzme tekst i da počne raditi na njemu.

U isto vrijeme sam počeo dobivati mailove, od anonimnih ljudi, koji su htjeli da napravim neke izmjene u svojim pričama. Pojedinci su čak upućivali i prijeteće mailove. Jedni su željeli da izbrišem dio koji govori o "Zeleinim Beretkama" drugi su htjeli da izbrišem dijelove o političarima... Treći su željeli da spomenem neku ličnost, po nekom junačkom djelu, čak su bili spremni i platiti za to. Dobio sam greškom i jedan mail, od poznatog blogera, koji je član MENSE, gdje me proglašava polupismenim seljakom.
Sve je bilo više onih koji su htjeli da se knjiga ne objavi a sve manje onih koji su nudili konkretnu pomoć. Vrijeme je užasno brzo prolazilo, slao sam na razne adrese, dio teksta. Tražio sam pomoć.. Jednu veče sam poslao nekih 20 stranica teksta i gosp. Senahidu Haliloviću. Ubrzo sam dobio odgovor, da će prihvatiti da uradi lektorat bez ikakve naknade ali samo pod jednim uslovom, a to je da moram izdati knjigu. Sumnjao je da ću uspjeti obezbjediti finansijska sredstva za izdavanje knjige. Pošto sam dao čvrste garancije, da ću izdati knjigu. Gosp. Halilolović je preuzeo tekst, i krenuo sa radom.

Uporedo sam i ja krenuo da šaljem ponude za recenzije. Sa citaocem bloga sam putem msn-a, dogovorio par imena od osoba koje bi ispred Armije BiH mogli da napišu par riječi o knjizi. Kako je vrijeme odmicalo, krug se sužavao, da bi na kraju imali samo jednog ali vrijednog recezenta, gosp. Zaima Bešovića. Dogovor je bio da mu se javim kada dođem u Sarajevo. Ponudio sam putem maila i mnogim drugim da daju svoju recenzijo o knjizi. Svi su sa oduševljenjem prihvatali ponudu, ali nakon mjesec dana sam skontao da je sve ostalo samo na oduševljenju. Niko se više nije javljao.

Recenziju sam ponudio i Svetlani Miljković, jednoj predivnoj osobi, koju imam namjeru upoznati i jednog dana ugostiti u Sarajevu. Ponudu je prihvatila istog momenta. Tražila je desetak dana, vremena. Tih desetak dana se oteglo na mjesec dana. Ne zbog toga što je to ona htjela, nego zbog niza životnih okolnosti. Javila mi se iz Kanade, msn porukom i obavjestila me da ima recenziju i da će je poslati čim se dočepa interneta. Tako je i bilo, recenziju sam dobio za par dana.

Uzeo sam mjesec dana godišnjeg odmora i otišao u Sarajevo. Sljedeći dan sam se vidio sa gosp. Senahidom Halilovićem, čestitao mi je na urađenom poslu. Dao par savjeta za izdavanje knjige, obavio je razgovor sa Fatimom Zimić, te je zamolio da uzme tekst preko reda i da isti pripremi za štampu. Sljedeći dan sam imao lektorisan tekst u rukama. Uporedo sam ganjao prostor za promociju knjige. Ideja da to bude dom mladih potekla je od @Carice. Moj prva pomisao kada sam ušao u dom mladih, bila je ''Ovo nema šanse da možemo napuniti''

Ubrzo smo uspjeli uganjati neke klimava obećanja. 6 april je otpao nakon prvog dana, 5 apil je bio u opticaju skoro mjesec dana, da bi na kraju i on otpao. Uprava grada je imala više novca, tako da smo na kraju dobili jedini slobodni termin, a to je 4 april. Jeste loš dan, zbog hiljadu razloga, ali ipak smo imali Dom mladih.

Napisao sam jedan mail, mjesec dana ranije. U njemu sam objasnio o čemu se radi u knjizi, i koji mi je plan, kao i da će 10% od prihoda knjige ići u humanitarne svrhe, a ako obezbijedim cjelokupan iznos za izdavanje knjige, 25% bi išlo u humanitarne svrhe. Mail sam poslao svim većim firmama i institucijama u BiH. Na žalost, nisam dobio niti jedan pozitivan ali ni negativan odgovor. Prvi novac koji sam dobio, bio je od čitalaca bloga, E. i I. Gvožđara. Tim novcem sam uspio da platim prve troškove koji su nastali dok sam pripremao knjigu za štampu. Nakon toga Sophie Kepes, profesorica književnosti u Parizu i pisac, slučajno nailazi na dio bloga koji je preveden na Francuski. Javlja mi se putem maila i nudi pomoć da obezbjedi finansiranje troškova izdavanja knjige. Nakon što sam joj se zahvalio i rekao da je ovo Bosanski projekat, te da takav treba i da ostane, ponudila mi je privatnu podršku. Nakon par dana, sa par svojih prijatelja mi šalje donaciju za izdavanje knjige.

Jasminko je uporedo trčao od štamparije do štamparije. Skupljao je ponude, svakim danom se cijena mijenjala, tako da smo jedan dan bili sretni, vidjeli smo da ćemo finansijski moći sve to zatvoriti, sljedeći dan bi bili tužni, jer bi se štamparija predomislila, kada bi vidjela tekst i naše zahtjeve. Uporedo smo radili na dizajnu naslovne stranice. U glavi sam imao ideju, koju je trebalo realizovati. Jedno jutro sam u ruksak strpao vojničke čizme, flašu za vodu, otišao u cvjećaru, kupio buket ruža. Nazvao sam prijatelja iz rata, koji sada radi kao fotograf i Jasminka. Okupili smo se u velikom parku kod fontane. Jasminko je kidao latice od ruža, dok sam ja pravio blato. Na kraju smo sve to smiksali, napravili par desetina slika, od kojih je Jasminko na kraju odabrao jednu i napravio naslovnu stranicu. Koja je po ocjeni mnogih, najbolja naslovna stranica koju su imali prilike vidjeti u zadnje vrijeme...

12.04.2007.

MOŽDA NEKOME BUDE OD POMOĆI OVA PRIČA

Napokon sam došao do daha, i vrijeme je da napravim osvrt na proteklih godinu dana, koliko mi je bilo potrebno da ovaj projekat dovedem do kraja. Usput možda neko već ima spreman rukopis, tako da će mu par sljedećih postova, sigurno biti od pomoći.

Prije godinu dana sam pregovarao sa par BH-a izdavača. Svi do jednog su mi izgledali presmiješno. U mail boxu 28-05-2006 našao sam mail od Jasminka Halilovića, u kome je između ostalog stajalo ''Došao sam na ideju da tvoje priče objavimo u knjigu. Nisam uspio još sve pročitati, ali me svakako interesuje. Ako želis da se nađemo na kafi, da razgovaramo o ovome, i da ti usput uručim pozivnicu za promociju svoje knjige javi mi se na 061/...... Ako i ne budeš zainteresovan čestitam ti još jednom. Blog je sjajan, priče još bolje, a snaga otpora najbolja od svega. Takvi kao ti zaslužni su što sam ja danas živ i poprilično sretan u najljepšem gradu na svijetu. Hvala ti.
Veliki pozdrav,
Jasminko Halilovic”

Dogovorili smo se da se nađemo na msn-u. Mislim da smo taj dan proveli nekih 4 do 5 sati razgovarajući o blogu i kako da od toga napravimo knjigu. Na kraju tog razgovora, dogovorili smo  i datum promocije knjige. Taj datum je trebao biti 6 april 2007.

Tih dana sam na blogu objavio da blog prestaje sa radom, i da ću slobodno vrijeme posvetiti izdavanju knjige. Na žalost, tada se mnogo toga iskomplikovalo, tako da su svi planovi koje sam imao, pali u vodu. Prvi put sam se sa Jasminkom vidio tek u desetom mjesecu. Tu smo definisali datume, kojih se moramo držati da bi projekat doveli do kraja na vrijeme.

Nakon toga sam uzeo da pregledam još jednom tekst, prije nego što bih ga poslao na lektorisanje. Na žalost, tek tada sam skontao da sam napisao tekst, a da nisam koristio naše znakove š,č,ć,ž... ne znam šta je bilo teže, napisati ili ispraviti cjelokupni tekst. Taj posao sam radio sve do kraja decembra 2006.

Tada sam krenuo u kampanju odabira lektora i recezenata... O problemima u vezi toga, pisat ću u drugom postu...

Na kraju bih zamolio osobe koje su povezane sa medijima ili rade u medijima, a spremni su podržati ovaj projekat promovirajući ga na TV-u, radiju, novinama da se jave na mail mail koji se nalazi sa strane bloga (Pospanko (at) gmail.com

11.04.2007.

KRATKI VIDEO OSVRT NA PROMOCIJU U SARAJEVU

09.04.2007.

KONACNO KRAJ

Nakon stotina predenih KM-a, konacno dode vrijeme da stavimo tacku na promocije knjige u Bosni i Hercegovini.

Zao mi je sto nismo bili u mogucnosti obici vise gradova ali vrijeme je brze curilo, nego sto smo mi jurili od grada do grada.

Sve promocije sem Tuzle, koju smo otkazali u posljednjem trenutku bile su vise nego dobro posjecene. Meni je ipak najdraza ona u Brezi. Osjecao sam se na svom terenu, tako da sam nekako i govor koji sam odrzao tamo, daleko najbolje odradio.

Za par dana cu napisati jedan post o svemu sto se desavalo u posljednjih godinu dana, od kako sam krenuo da pripremam knjigu za izdavanje. Oni koji su se pitali od kuda neko u timu koji je ucestvovao u izdavanju knjige, recenzijama,  promocijama, finansiranju... dobit ce odgovor.

Ujedno cu se i zahvaliti svima onima koji su dali svoj doprinos svemu ovome. Svakom od njih pojedinacno. Ljudima iz sjene, o kojima sam ovih dana puno razmisljao i o nacinu na koji bi im se oduzio.

Cujemo se ponovo za par dana, do tada mi ostajte zdravi i veseli...

07.04.2007.

ZAVIDOVICI I ZENICA

Danas smo odradili promocije u Zavidovicima i Zenici. Sale su kao i u drugim gradovima bile krcate. Nisam vidio ni jednog blogera na promocijama knjiga. To ne znaci da ih nije bilo.

Za mene je posebno bila dirljiva promocija knjige u Zavidovicima, jer sam saznao da je moja prijateljica, koju u knjizi opisujem imenom Elly, sretno udata u Zavidovicima. Nisam imao vremena da joj se javim, jer smo morali put nastaviti prema Zenici.

Gosp. Nihadu Kresevljakovicu, bih se posebno zahvalio, na prevaljenom putu od Sarajeva do Zavidovica, da bi par minuta nakon promocije, ponovo sjeo u auto i odjurio u pravcu Sarajeva. Nadam se da cu imati vremena da mu se oduzim za ovo.

Sutra vece se vidimo u Tuzli. Pozivam blogere iz tog grada, da mi se jave, ako budu na promociji. Bilo bi mi drago da ih pozdravim.

06.04.2007.

VISOKO I BEZA

Nocas smo imali promocije u Visokom i Brezi, obadvije sale su bile ispunjene do posljednjeg mjesta. Hvala Vikendasima, momci su izvrsni. Hvala i momku sa bloga brezanska furka, koji mi je poklonio knjigu Za spas duse Bosnjaka.

Sutra se vidimo u Zavidovicima i Zenici.

Za one sa boljom konekcijom, sam downloadovao na rapid sh... snimku zavrsetka promocije u Domu mladih. Nadam se da ovo fercera. SNIMAK


DETALJAN OSVRT JEDNOG BLOGERA NA PROMOCIJU U SARAJEVU

05.04.2007.

HVALA

Ovo hvala se odnosi na sve one koji su sinoc bili u Domu mladih u Skenderiji. Ne znam sta bih napisao, o samoj promociji, moram prvo pogledati snimak.

Previse je bilo emocija, a sam kraj me dotukao, kada su pusteni snimci momaka iz moje jedinice, dok je isla pjesma Snijeg pade na behar na voce.  Gledao sam kako se slike smjenjuju jedna za drugom a kroz misli su se provlacili svi oni dozivljaji koji su opisani u knjizi.

Nisam uspio da obuzdam emocije, u onom momentu kada sam ugledao svoje ratne drugove na okupu, na samom ulazu u dvoranu. Suze su same potekle.

Hvala Halilovicu, Divjaku, Dizdaru, Kresevljakovicu... ostale cu spomenuti, nekom drugom prilikom, kada budem imao vremena da sjedem i napisem post o svemu sto se sinoc desavalo i sto ce se desavati ovih dana.

Hvala i gosp. Gvozdaru, koji je stigao iz Danske na promociju, mom bratu koji je dosao iz Amerike, da bi bio sinoc skupa sa mnom, hvala @Umornom, Tetku, One, Seki, Pravoslavnom... hvala Vam svima koji ste bili sve ove godine skupa sa mnom na ovom blogu.

Idemo dalje, ako bog da ubrzo sa ovim blogom i ratnim pricama, koje vec sada cine nastavak knjige Bore oko ociju...






































03.04.2007.

4 APRIL DOM MLADIH SKENDERIJA 19:30h

Knjigu ce biti moguce kupiti na promocijama, kao i u knjizarama u Sarajevu. Prodaja putem interneta ce biti ovih dana u funkciji, sve informacije u vezi toga, mozete dobiti na stranici BOSANSKI VOJNIK

02.04.2007.

NAPOKON

O knjizi

 -> Knjiga "Bore oko očiju" prepis je iz ratnih dnevnika Saudina Bećirevića, bosanskog vojnika. Autor je tokom rata dao obećanje prijatelju da će u slučaju njegove smrti napisati knjigu o njima i o ratu. Prijatelj je poginuo, a knjiga "Bore oko očiju" predstavlja ispunjenje datog obećanja.

-> Prošlo je 15 godina od prvog pucnja do objavljivanja ove knjige. Prije 2 godine autor je pokrenuo blog "Bore oko očiju", koji sa 370.000 posjetilaca postaje najposjećeniji bh. blog. U moru blogera publika je jedini istinski sudac koji će na vrh izbaciti samo najzanimljivijeg i najboljeg. Ove priče napokon pronalaze svoje mjesto među koricama.

-> "Imao je osamnaest godina i ostao u Sarajevu sam, bez ikoga. Prijatelji su se rasuli preko noći, a od porodice je svakako fizički bio odvojen. Mogao je ostati ili pobjeći, to je bilo jedino pitanje na koje je trebalo dati odgovor. Odlučio je ostati, i postao odličan snajperista i jedan od najistaknutijih boraca svoje jedinice i cijele Armije BiH."

-> 10% sredstava od prodaje knjige ide u humanitarne svrhe, i to za školovanje djece bez roditelja. Ujedno ce na dan promocije biti organizovan box za dobrovoljne priloge za pomoc djevojcici Lamiji

-> Jasminko Halilović je za posljednju koricu knjige napisao: "Ova knjiga je iskren zapis o zlu koje je haralo zemljom Bosnom krajem 20. stoljeća. Lahko je prepoznatljiv sukob čiste mladosti i prljavog rata, te teškoća nezrelog osamnaestogodišnjaka u suočavanju s novom situacijom. U trenutku kada put u školu zamjenjuje put u jezgro borbe, Saudin nastavlja popunjavati svoje teke, ne školskim zadaćama, nego ratnim pričama. Danas, nakon 15 godina, spreman ih je podijeliti s Vama.

Iskustvo ovog momka iskustvo je svih nas. Svojim pričama odveo me na mjesta koja sam sanjao i pokazao mi da me nisu branili heroji iz bajke na bijelim konjima, kako sam kao dječak zamišljao. Branili su me istinski heroji, malo stariji dječaci od mene."

Promocije

Pozivamo sve građane da prisustvuju promocijama:

 -> Sarajevo - 04. april 2007. Dom mladih (Skenderija), 19:30

Promotori: Jovan Divjak, Majo Dizdar, Nihad Kreševljaković

Autor i organizator: Saudin Bećirević, Jasminko Halilović

Pozivamo građanstvo, te predstavnike medija da prisustvuju promociji knjige.

-> Breza - 05. april 2007. Gradska biblioteka, 20:00

-> Visoko - 05. april 2007. 18:00

-> Zavidovići - 06. april 2007. Centar za kulturu, 16:00

-> Zenica - 06. april 2007. Gradska biblioteka, 19:00

-> Tuzla - 07. april 2007. Kuća plamen mira, 19:30

Vise o samoj knjizi mozete procitati na web stranici bosanski vojnik

Zamolio bih i ostale prijateljski raspolozene blogere, koji su pratili ovaj blog, da objave ovaj tekst na svojim blogovima.
Na putu u nepoznato
<< 04/2007 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930


CITAJ OD POCETKA - Klikni na zastavu

DNEVNIK BOSANSKOG VOJNIKA
Price iz ratnih dnevnika Saudina Becirevica objavljene su u dvije knjige koje cine cjelinu "Dnevnik bosanskog vojnika".




Focanska Brigada - Treskavica '95
"I zato se najradije opet vraćamo ovamo, na liniju i ponovo nam se vraća samopouzdanje i ponovo postajemo svjesni ko smo i šta smo. A žao nam onih po gradu. Čini nam se da oni postaju »nula«... Ovdje se moraš osjećati ponosan, jer braniš svoju zemlju, svoj narod."


KAJLO STARA

PRIJATELJU MOJ
DRUZE NAJBOLJI
OSTAVI ME KADA MNOGO
TREBAO SI MI K'O NIKADA

U NAJGORE DANE
JA LIJECIM RANE
KOJE MI NIKAD NECE
NI ZAMLADITI JARO MOJ

U TOM NOVOM SVIJETU
NADJI MJESTO ZA MENE
JER JA OVDJE NECU MOCI
DUGO BEZ TEBE
KAJLO STARA, JARO MOJ

ONO STARO DOBRO VRIJEME
NIKAD NECE BITI,
A NI NASU STARU RAJU
OPET SASTAVITI
JER NEMA NJIH

U MOM SRCU ZNAJ
ZAUVIJEK CES BITI,
A JA DRINSKOM CESTOM
NECU VISE PROLAZITI
A RAZLOG ZNAM

LISTA POJMOVA
RB - Rucni bacac granata
RPG - Rucni bacac granata (kineski)
VBR - Visecjevni bacac granata
PAT - Protiv-avionski top
PAM- Protiv-avionski mitraljez
BST - Bestrzajni top
KOKTEL - Molotovljev koktel
GUSTAV - Rucni protivoklopni top
PASP - Polu-automatska snajperska puska
MALJUTKA - Navodeca raketa
CRVENO OKO - Navodeca raketa
NITROGLICERINKA - Puska sa helijumskim zrnom (dejstvo slicno tromblonu)
PAPOVKA - polu-automatska puska
BOV - Borbeno oklopno vozilo
PASTETA - Nagazna mina
PROM - Protivpjesadisjka odskocna rasprskavajuca mina
KLACKALICA - Nagazna mina
PRAGA - Oklopno vozilo sa 30mm PAT-m dvocjevcem
DUM-DUM METAK - Metak sa zatupljenim olovnim vrhom
RASPRSKAVAJUCI - Metak koji explodira prilikom udara u prepreku
FENJERUSA - Svijetleca granata
ZOLJA - Protiv oklopna rucna raketa (jednokratna upotreba)
OSA - Protivoklopni rucni lanser granata
KONTEJNER - Granata za OSU
ZIS - Top 76 mm
RKZ - Reaktivno kumulativno zrno

IDV - Izvidacko-Diverzantski vod
IDC - Izvidacko-Diverzantska ceta

BALO - Konzerva IKARA

Ako imate neko pitanje


BROJAČ POSJETA
1112499

Powered by Blogger.ba