Na putu u nepoznato

PISAćU O RATU, TEMA NIJE POPULARNA ALI MOZDA CE NEKO DA PROCITA NEKU OD PRICA KOJE CU OVDJE NAPISATI. SUDBINA SLICNIH MOJOJ BILO JE NA HILJADE, TAKO DA NISAM BIO NIKAKAV IZUZETAK ILI HEROJ, BIO SAM MLAD, LUD I NISAM IMAO STA IZGUBITI OSIM GOLOG ZIVOTA

31.03.2006.

SVAKI POKUSAJ KRETANJA ZVIJERI SU KAZNJAVALE SMRCU


31.03.2006.

BOJNI OTROVI U STAROM GRADU

Juce popodne sam sa komandirom i kamermanima isao na Borije. Kada smo dosli do linije, poceo je da puse neki vjetar, nosio je snijeg sa borova, tako da sam imao osjecaj da je snijeg poceo ponovo da pada. Dosli smo na bok linije iznad vikendica. Izasli smo malo ispred linije, da bi mogli snimiti cetnicke rovove.

Nakon nekih par minuta snimanja, vratili smo se nazad na nasu liniju. Kroz sumu smo krenuli prema kamenolom. Ostao sam sa jednim vojnikom da se upitam, komandir je stajao sa mnom, dok su kamermani nastavili kretanje stazicom. Iznenada je ispred nas poceo neko da vice. Brzo smo krenuli stazicom prema mjestu od kuda je dolazio glas. Na stazici su stajali kamermani, ispred njih je bio komandir cete, koja je bila na smjeni. Vikao je na njih, mahao je puskom, dok su zbunjeni kamermani buljili u njega.

Kada je vidio nas dvojicu, istog momenta je prestao da vice. Okrenuo se prema nama
- Pa ko su vam ova dvojica?
- Doveli ljude malo da snime cetnicke polozaje.
- Pa sto meni niste dosli, mogao sam ih pobiti u ovoj sumi...

Nakon par minuta se smirio, umjesto svade, pozirao je ispred kamera. Pricao je o pocetku rata i prvim barikadama na Hladivodama. Zelenim beretkama, zabrani prolaska njemu preko Vratnika zbog izjave na pocetku rata... Da smo ga pustili jos koji minut da prica, ko zna gdje bi mu bio kraj, sreca pa je komandir prevodio, samo ono sto mu je odgovaralo, ostatak je samo mudro presutio.

Nakon sto smo sa kamenoloma snimili sto je bilo zanimljivo. Spustili smo se putem niz kamenolom i vratili preko Gazinog Hana u kasarnu. Kada smo u kasarni htjeli da presnimimo i pogledamo snimke, koje smo napravili taj dan. Skontali smo da nas video ne podrzava sistem na koji radi njihova kamera. Fol je u nekom PAL i SECAM sistemu. Ne kontam u cemu je fora, samo znam da nismo uspjeli nista vidjeti. Steta a vodili smo ih, jer smo mislili njihove snimke da iskoristimo za analizu terena i pripremu neke buduce akcije...

Kamermani su jutros napustili kasarnu. Otisli su dalje, da traze zanimljiviju pricu od ove nase. Slabo smo im mi sta mogli pomoci. Dosli su u vrijeme kada je moguce samo pucati snajperom. Sve drugo je u stanju mirovanja. Nema izvidanja, sada smo na odmoru. Primirje jos uvijek ko fol traje.

Posto je jutros bilo hladno. Nasli smo jedan stari JNA sinjel, koji je bio natopljen masinskim uljem. Strapali smo ga u pec bubnjaru koja se nalazi u portirnici. Zapalili smo vatru i zatvorili vrata. Nakon sto se vatra razgorila, pec je pocela da se trese. Crni dim je kuljao napolje. Kada smo izasli ispred kasarne, u ulici se nista nije vidjelo od dima. Nakon par minuta, zvonio je telefon.

Zvali su iz komande brigade, da hitno provjerimo da li su baceni bojni otrovi u nasem rejonu starog grada, javili sa osmatracnice da se dize neki cudan dim. Nas ABHO izvidac, izasao je izpred kasarne. Sav ozbiljan, podigao je glavu prema nebu, par puta uvukao zrak kroz nos, te se nakon toga vratio nazad u kasarnu, uzeo telefon u ruke i mirno rekao
- Nema nikakvih otrova, radi se o obicnom dimu.

Danas smo ga cijeli dan zvali Otrovom, kako je stanje, mislim da ce mu ovo i ostati nadimak. Ovdje kada se jednom provalis, vise nema sanse da se izvuces. Mozes biti siguran da ce ti se svi na kosti navaliti. Moras biti dobro jak da te ne slome. Nemaju milosti ni prema kome...

30.03.2006.

AKO SI BIO ZIV BIO SI UJEDNO I NEPRIJATELJ ZIVOTINJAMA SA BRDA


30.03.2006.

KAMERMANI IZ DALEKA SVIJETA

Veceras kada sam se vracao sa komandirom sa vecere, naisli smo na dvojicu zanimljivih tipova, koji su dosli u ovaj grad i ovu zemlju iz daleka svijeta jedan cak iz Amerike, drugi ko zna od kuda. Kada smo ih susreli, zavrsavali su sa snimanjem mezarja na Kovacima. Komandir je sa kamermanima stupio u kontakt, nisam ni znao da ovako dobro govori strane jezike. Skontah veceras da komandir govori ne jedan vec tri jezika. Do sada sam mislio da ne zna ni nas kako treba. Covjek me svakim danom iznenaduje sve vise i vise.

Nakon duzeg razgovora, dosli su sa nama u kasarnu. Ponudili smo im prenociste. Kada smo dosli, nismo imali sta da im ponudimo za jelo. Srecom ubrzo su ljudi iz ulice, organizovali nesto, tako da su napravili takvu veceru, da bi im na tome zavidjeli i mnogi hoteli. Stvarno u ovom ratu, ljudi daju ono najbolje od sebe. Ovaj gest veceras, se ne moze opisati. Ovo se samo moze dozivjeti. Znam da se pate i sami sa hranom i da su sigurno neki od njih veceras ostali gladni, ipak su ono sto su imali podijelili sa drugima.

Sa amidzicem sam isao do komande korpusa, pokusavali smo na sve nacine da ga nekako prime u nasu brigadu ali nismo uspjeli. Ja sam isao skupa sa njim, samo sam ja trazio da idem iz Sarajeva za razliku od njega i nisam nista uspio. Svugdje isti odgovor, nema promjene jedinica. Mada on i nema neku jedinicu, za koju bi rekao da je njegova.

Na kraju smo se dogovorili da ode u moju bivsu cetu i da se prijavi na strazu. Da samo kaze da nigdje do sada nije bio u vojsci. Ako kaze da je bio, opet ce biti ista stvar. Jutros je otisao da obide neku familiju, nakon toga ce odluciti sta i kako dalje.

Opet sam dezurni, veceras nocna smjena, sada je 3:00h poslije pola noci. Vani je tiho i mirno, ne cuje se pucanje, kapi sa streha su jedino sto remeti tisinu. Jugo je, tako da se snijeg koji je napadao proteklih dana brzo topi. Izgleda da se nece dugo zadrzati. Na radiju pustaju super muziku. Upravo ide “Sve sto zelim u ovom trenutku Idi, idi iz zivota moga Srce mi je izgorelo moje, dusa je ostala bez tvoga...”

Meni se sinoc desila jedna cudna stvar. Isao sam sa Munjom na Vratnik, on munta neku djevojku vec duze vremana. Dok je on muntao tu djevojku, ja sam otisao sa njenom prijateljicom i na kraju je ispalo da smo se nas dvoje poceli zabavljati. Sega mi je sve to bilo, djevojka ima momka, poznajem ga odlicno. Tako da cu ovo morati rascistiti, svakako mi i ne odgovara nesto posebno. Nekako cu se vec izvuci iz svega ovoga.

Dani prolaze, vrijeme se mjenja, jedino sto ostaje isto su nase patnje. Ovdje je raja super, svi su otkaceni maximalno. Stvarno sam imao srece sa ovom jedinicom. Kada sam napustao Orlic, mislio sam da vise nikada necu naici na takvu raju. Sada smo se ovdje odlicno uklopio. Opet se vezem previse za ljude, svi su mi nekako postali bliski. Upoznao sam njihove sudbine a to je ono sto sam sebi bio obecao da ne cinim. Izgleda ipak da ja tu ne mogu nesto puno uciniti. To jednostano dolazi samo od sebe.

Kako bi bilo lijepo, kada bi svi oni docekali kraj rata. Samo tako bi svi mi mogli da budemo sretni. Svi smo mi ovdje skoro djeca. Sreca pa imamo Faruka i mog komandira, koji su puno iskusniji i pametniji od nas djecurlije. Da nije njih, bojim se da bi mi brzo negdje nadrljali. Nadam se da ce uspjeti i dalje da nas drze pod kontrolom.

Sutra moramo voditi ove face na Borija, da nesto snime. Nije bas ugodno ici gore po ovom snijegu ali sta je tu je. Idemo dalje, do kada vidjet cemo...

29.03.2006.

POMRACENJE SUNCA

Koga interesuje, reportaza o pomracenju sunca ispricana sa par mojih slika i komentara na iste od MORSKE ZVIJEZDE

29.03.2006.

SNAJPERIMA SU POKUSALI PARALIZOVAT ZIVOT U GRADU


29.03.2006.

SNJEZNE PADAVINE

Snijeg koji pada vec drugi dan, omeo nas je da izvrsimo napad na Koplje. Ovo jos nisam vidio do sada, cijeli mart bez snijega a onda na kraju sve zatrpao. Ima vise od jednog metra. Ovakav snijeg jos nisam vidio. Sjedim u sobi, skoro da ne vidim kroz prozor na ulicu, koliki je snijeg.

Dok sam lezao na krevetu i citao knjigu, usao je u spavaonu dezurni vojnik.
- Pospanko, treba te neki general na ulazu.
- Kakav general?
- Nemam pojma, samo znam da ima dobru uniformu, ko da je general.
- De ne zajebaji, sta pricas.
- Ne zajebavam, izadi pa vidi, trazi tebe imenom i prezimenom.

Izasao sam iz spavaone i dosao do portirnice. Ledima okrenut, ispred mene stajao je vojnik u americkoj uniformi, uniforma se sijala, kao da je tek otpakovana. Cizme na nogama su se bljestale od sjaja.
- Oprostite, da li ste me vi trazili?
Vojnik se okrenuo prema meni i skinuo kapu sa glave. Gledali smo se jedno vrijeme. Nismo rjeci progovarali.
- Od kuda ti covjece ovdje?
- Dosao sam prije par noci preko piste.
- Pa gdje si do sada bio?
- Lutao okolo dok sam te nasao.

Nakon toga smo se zagrlili. Nisam mogao vjerovati, amidzic mi je dosao u kasarnu. Za njega sam cuo da je iskocio kroz prozor na pocetku rata i da je tako uspio da pobjegne cetnicima. Spakovao sam se i napustio kasarnu. Otisli smo istog momenta kuci. Rekao sam komandiru da cu se vratiti veceras, jer sam dezurni.

Toliko novosti sam saznao danas. Vecinom losih stvari. Malo sta ima dobro. Njegov otac je nestao u Crnoj Gori, ne zna nista za njega. Sestra mu je ovdje u gradu, godinu dana je vec tu, na Alipasinom Polju, a ja sam to tek danas saznao. Jednom sam samo cuo da trazi familiju preko pokidanih veza, ali tada je bila u Gorazdu.

Sin od tetke i njegov sin koji su odvedeni u KPD Foca. Kao da su u zemlju propali. Nema nikakvih vijesti o njima. Pokusavali su raznim kanalima nesto da saznaju ali nista. Sigurno su ubijeni, nema skoro nikakve nade da su zivi.

Moji su roditelji i sestra zivi. Nalaze se u Rastelici u nekoj skoli u izbjeglickom centru. Na zalost misle da sam ja tesko ranjen, cak ne vjeruju da sam prezivio. Neko im je rekao da sam bio na Otesu i da sam tesko ranjen. Skontao sam iz price da me neko zamjenio sa momkom koji je imao isto prezime kao i ja a moj nadimak je njegovo ime. On je tesko ranjen tih dana.

Kaze da stari ne prica, ne progovara skoro ni rijeci. Po cijeli dan sjedi ispred skole, pusi jednu iza druge cigaretu i suti. Ni sa kim ne razgovara. Psihicki je skroz lose. Krenuli su bili da idu za Njemacku ali su se predomislili. Posto nisu znali za ostatak familije, odlucili su da i oni ostanu.

Za brata su culi da je u logoru. Drugo nista ne znaju. To je ono sto sam i predopstavljao. Nije bilo moguce da se mogao tek tako izvuci iz svega ovoga. Sada moram naci nacina da nekako izadem iz grada i odem do roditelja.

Amidzic je prosao puno ratista. Obisao je Vucevo, Trebovu, Gorazde, Grebak, Trnovo, Igman, Gradacac... Na kraju je ostao bez jedinice, tako da je odlucio da dode u Sarajevo. Hoce da ostane ovdje, pokusat ce se negdje ubaciti u jedinicu.

Kcerka od tetke mu je udata za brata od rahmetli Smaja Sikala. Tako da mu je taj zet obecao da ce mu srediti papire kod njih u brigadi. Muntao sam ga da prede kod nas. Ovdje ce mu biti bolje nego da ide na Zuc. Pristao je, sutra ce otici sa mnom u brigadu, da vidi da li moze da se ubaci ovdje u jedinicu...

28.03.2006.

ZAUSTAVLJENI U KRETANJU


28.03.2006.

MAPA KRETANJA

28.03.2006.

PJEVAJ MOJ NARODE

Dok sam mu prilazio, rukom mi je dao signal da pridem do njega. Kada sam mu prisao, pokazao mi je kako je JNA zimska bluza u stvari najbolja maskirna uniforma. Prosto nisam mogao vjerovati ocima, kako se boja slagala sa bojom grabove kore. Nakon toga smo nastavili sa daljnjim kretanjem.

Rukavice koje sam imao na rukama bile su totalno mokre. Ruke su mi se pocele da lede. Nakon tri sata kretanja, komandir je podigao ruku i pokazao da smo blizu cetnickih polozaja. Podigao sam prst i krenuo da otkocim pusku. Nisam imao snage, spustio sam pusku i ponovio radnju, nije bilo nikakvog rezultata. Prsti su bili ukoceni. Nakon sto iz par pokusaja nisam uspio da otkocim pusku, istu sam spustio na zemlju te je cizmom otkocio. Ova glupost mi se vise nikada ne smije desiti. Puska mora biti otkocena, istog momenta kada izlazim ispred linije.

Komandir mi je rekao da izadem par metara ispred, da drzim strazu. Dok on klanja aksam namaz. Uradio sam sto mi je rakao, lezao sam na livadi i pratio prostor ispred nas. Komandir je klanjao iza mojih leda. Kada je zavrsio, zamjenili smo se. Nakon sto smo obavili namaz, nastavili smo sa izvidanjem.

Nastavili smo kretanje izmedu drveca, koje je bilo dosta rijetko. Naisli smo na potezne mine koje su bile postavljene u dva reda razmaka oko deset metara. Zice su bile lahko uocljive, na snijegu koji je prekrio zemlju. Vjetar je puhao, tako da mi je snijeg isao direktno u oci i lijepio se za trepavice. Noc se brzo spustala, vidljivost je svakim korakom bila slabija. Pokusavao sam da memorisem i najmanji orijentir, pored kojeg smo prolazili. Nakon pola sata, uspjeli smo da dodemo do nasipa iza kojeg se nalazio transe.

Nalazili smo se, izmedu dva rova, udaljena jedan od drugog oko cetrdeset metara. Vjetar je nanosio miris dima iz obliznjih zemunica. Sa desne strane, do nas je dopirao glas "pjevaca", koji je ocito odlucio da suborce posalje u ludnicu, svojim krestavim glasom. Jedino ako nisu uzivali u textu pjesme koju je pjevao.
- Od Topole od Topole pa do Ravne gore….

Pjevac me toliko iznervirao, da sam zelio da uskocim u transe, odem do njega i zasviram mu sa par rafala po usima. Komandir je vidio da sam se iznervirao. Pogledao je u mene i samo mi rukom pokazao da se smirim. Posto se nista posebno nije desavalo, nakon par minuta, smo krenuli nazad.
Prosli smo kroz minsko polje, ostavili smo isto pola sata, dok smo izasli iz minskog polja. Nakon toga smo krenuli da se spustamo niz brdo. Kretao sam se mnogo opustenije. Konacno sam se uspravio, tako da sam osjetio kako mi niz leda curi voda i sliva se u pantolone. Konci na cizmama su ponovo popustili. Voda koja se nalazila u cizmama se ugrijala, tako da je davala ugodnu toplinu. Bojao sam se da ne budemo prisiljeni da negdje ne zastanemo duze vremena, to bi znacilo da bi se voda u cizmama zaledila.

Dok smo se peli uz brdo prema Hrastovoj glavi, snijeg je padao tako jako, da sam se bojao da necemo uspjeti naci nasu liniju. Kada smo dosli do jednog kamena pored stazice, kojeg je komandir prepoznao, laknulo nam je. Nakon toga smo poceli da pricamo normalnim glasom, da bi nas nasi na liniji na vrijeme culi. Ubrzo smo izasli na nasu liniju. Obavijestili smo sve one koje smo trebali da smo se vratili. Nakon cega smo nastavili put.

Komandir je konacno progovorio, normalnim tonom
- Odlicno, sada mozemo da ih napadnemo za dva dana. Sutra cemo se spremiti i prekosutra pred vece ih mozemo razvaliti i po mraku se povuci nazad.
- Mogli smo ih veceras nas dvojica napasti. Sigurno bi ih porokali.
- Mozemo mi ovu liniju uvijek porokati, oni su na ovoj koti zavaljeni. Mozemo im uvijek prici bez problema.

Sigurno je u pravu. Za ne povjerovati kako imaju ovako lose postavljenu liniju. Mada nemaju izbora, morali su je ovako postaviti. Nisu imali neki veliki izbor.

Rastali smo se na Obhodzi. Posto mi se sestra vratila kuci, odlucio dam da ne idem veceras u kasanu. Sutra cu ranije otici, tako da dodem prije smotre. Snijeg je vec napadao oko dvadeset centimetara. Ako ovako nastavi, ujutro se nece moci izaci iz kuce...

27.03.2006.

TROLEJBUS BEZ VOZNOG REDA


27.03.2006.

KISNE KAPI

Juce se u popodnevnim satima magla zakacila za brda oko Sarajeva. Komandir mi je dao nalog da se spremim da idemo u izvidanje rejona Koplja i Gradista. Vrijeme je bilo idealno, tako da smo se mogli mirno kretati, bez straha da cemo biti otkriveni sa okolnih brda.

Kisa je pocela padati, kada smo se popeli na Hrastovu Glavu. Najavili smo se strazi da idemo ispred linije i da se necemo vratiti za par sati. Nakon toga smo preskocili transe i izasli ispred linije. Komandir je poznavao teren od ranije, tako da nije bilo problema oko snalazenja. Cim smo izasli ispred, krenuli smo da se spustamo, prema kanjonu Lapisnice.

Komandir se kretao ispred mene. Isao sam iza, udaljen desetak metara. Osmatrao sam teren ispred njega, drzao sam pusku naslonjenu na rame sa metkom u cijevi. Kretali smo se lagano, svaki korak je bio odmjeren. Komandit je provjeravao svaku stopu, da slucajno nema mine.

Spustili smo se u neku dolinu obraslu sumom, kroz koju se sredinom pruzala livada. Kada smo dosli na ivicu kanjona, dobio sam naredbu da osmatram livadu, dok je komandir otisao desno od mene, da nesto provjeri. Cucao sam uz stablo hrasta i gledao kako mi sa nosa curi kishnica. Razmisljao sam da li ima jos neka budala koja na ovakvom vremenu hoda izmedu linija smrti. Mogao sam se samo osloniti na culo vida, sluh sam mogao komotno zanemariti, lupanje kisnih kapi, je bilo jace od svega.

Misli mi je prekinula lisica, koja je usla u moj vidokrug. Trckarala je cik-cak preko livade, njuskajuci nesto oko zbunova. Kada sam je ugledao skoro da sam prestao disati, samo sam pomjerao zjenice oka i pratio njeno kretanje. Njuskala je okolo, da bi nakon par minuta dosla na metar od mene. Zaustavila se, podigla glavu i gledala prema meni. Sigurno je mislila da je ugledala strasilo ispred sebe. Nije se pomjerala, stajala je mirno i cudila se strasilu koje kisne. Izmedu zuba sam tiho pustio zrak, lagano se culo shshshshshs... tog momenta je skocila i za par sec. nestala u sumi.

Pojava lisice mi je dala neku snagu. Cim je dosla ispred onako slobodno, ne bi trebalo da ima neko ispred nas. Komandir se brzo vratio, tako da smo nastavili kretanje drugom stranom doline, uz samu ivicu livade. Peli smo se uz blago brdo.

Dolina je bila tako lijepa, obrasla sumom sa obadvije strane, kroz sredinu se pruzala uska livada. Osjecao sam se tako mirno u tom okruzenju. Cak su i kisne kapi skoro prestale padati. Vrsile su smjenu sa snjeznim pahuljama.

Mirno kretanje su prekinule, zice od maljutki. Sjecam se kada su ih ispaljivali. Bio sam na Zmajevcu i gledao kako ih lansiraju sa Koplja. Nakon lansiranja, letile bi par stotina metara, nakon cega bi samo krenula prema zemlji i pala. Izgleda da su sve zavrsile po ovoj sumi.

Dosli smo do neke ograde. Iza koje se vidjela livada. Prosli smo kroz nju i nastavili kretanje, kroz gusto siblje, koje se nalazilo izmedu livade i ograde. Pahulje su tog momenta preuzele u potpunosti zadatak od kisnih kapi. Vidljivost se smanjila, tako da sam prisao blize komandiru, da bih mogao bolje pratiti prostor ispred nas...

25.03.2006.

MJESTO UDARA MODIFIKOVANE NAPRAVE

MJESTO UDARA

POSLJEDICE UDARA

24.03.2006.

TUZNO SJECANJE


24.03.2006.

NEBOM STUPA NEBOM LUPA MOJA GENERACIJA...

Danas u dvanaest sati je stupilo na snagu jos jedno primirje u nizu. Znaci da danas stupaju snajperi na scenu. Treba biti oprezan maximalno. Primirje znaci smrt za civile. Jedna granata je dovoljna da se primirje ne narusi a da nanese uzasne posljedice. Snajperski hitac, ubija a ne krsi primirje. Sigurno cemo i mi ako potraje primirje, krenuti u lov sa snajperima. Prvih dana bude stroga zabrana svega. Izvidanja, pucanja, cak i gledanja u cetnicku liniju. Nakon sto prode par dana, svi zaborave na to. Tako da mi mozemo da radimo svoj posao neometano.

Proteklih dana su vodene Zestoke borbe u rejonu Stupa. Dok sam se spustao niz Borija, sa izvidanja cule su se teske detonacije iz tog dijela grada. Uzas zivi, svaki dan samo se gine, jeftini komadici zeljeza uzimaju nam zivote.

Majku mu, nesto mi se u glavi vrti jedno pitanje. Kako to da smo treceg aprila, sjedili skupa u skoli, budalesali a vec cetvrtog smo bili neprijatelji? Ne mogu da shvatim ovo nikako. Sada nakon godinu dana rata jos mi je manje jasno. Nemam odgovor na neka pitanja, jednostavno kao da nisam sa ove planete.

Ne mogu reci da sada mrzim nekoga od skolske raje. Volio bih da ih vidim, da progovorimo koju. Da vidim kako je ko zivio i kako je nastradao u ovoj godini rata. Cuo sam da su Milomir i Zeljko poginuli, provjerena informacija, tijelo jednog je ostalo na nasoj teritoriji, poslije je razmijenjen. Dvije zrtva iz razreda, sa druge strane nisana. Mozda ih ima jos, ali za dvije sam siguran.

Nesto kontam, nijedan od njih nije pokazivao neku mrznju. Skolska slika, nas trojica skupa. Pred sami rat, na razrednoj festi. Za samo godinu dana od pocetka rata, ja sam samo ziv. Planirali smo i obecali da cemo se okupljati svikih pet godina. Kako je krenulo, za pet godina niko nece biti ziv.

Premladi su bili, premladi da bi shvatili sta je to “Velika Srbija”. Jeftino su izgubili zivote, da jeftinije nije moglo biti. Sada se osjecam zbunjeno. Ne mogu da budem sretan sto su oni poginuli. Mada bih trebao prema nekom ratnom pravilu. Koje kaze “mrtav neprijatelj je dobar neprijatelj”. Da li su oni bili neprijatelji? Sigurno jesu prema ovom pravilu, pucali su, jurisali... Njihov metak je mogao pogoditi i mene, mozda je pogodio nekog drugog. Mozda je moj pogodio njih?

Vise nije moguce vratiti proslost. Ona je jednostavno prosla. Proslo je i vrijeme kada smo skupa sjedili, budalesali, bjezali sa casova... Proslo je i vrijeme njihovih zivota. Prekratko je trajalo, previse kratko da bi ostvarili neke od planova koje su imali u zivotu. Sada je ostao samo, negdje na nekom groblju, spomenik sa uklesanom godinom rodenja i smrti. Smrcu roditelja, umrijet ce i sjecanje na njih, “velika srbija” ih se nece sjecati.

Toliko smo puta odpjevali
- Ako umrem mlad, posadi mi na grobu samo ruzmarin. Ne dozvoli te da naprave od toga tuzni treci cin...

Koja ruzna pjesma, kako smo je ikada mogli uopste i pjevati. Sada se sav najezim kada cujem ovaj text. Dode mi da sve po spisku ovim seronjama od politicara. Dogovore se za par minuta o prekidu vatre. Znaci majku im njihovu mogu isto tako zaustaviti rat, kada pozele. Ali nece, jer njihova djeca ne ginu.

Ostaje mi utjeha, da cemo mozda imati priliku da se sretnemo na nekom drugom svijetu. Nakon ko zna koliko godina. Mozda tada imadnemo sta reci jedni drugima. Mozda tada budemo imali srece pa ne budemo morali pucati jedni na druge. Do tada meni ostaje da zivim i da budem svjedok postojanja osoba sa slike...

23.03.2006.

BOLNE RANE


23.03.2006.

PSIHIJATAR

Sinoc sam bio dezurni u kasarni. Uzasno je bilo hladno, posto nisam imao vise papira za lozenje, otisao do spavaone izvidaca i klepio sminkerske cizme od ublehasa. Iskoristio sam ih za zagrijavanje prostorije. Ljepota, ko bi rekao da ce cizme od ovokavkog smrada od covjeka, ovako lijepo gore i griju prostoriju.

Znam da ce se on sigurno vec sutra snaci za nove cizme. Ovakvi se ne pate ni sa cim. Uvijek nadu nacin da se izvuku iz svega i da na kraju budu heroji. Kada meni ovako laze, kako li tek laze onim nanama u ulici. Sigurno je on za njih heroj odbrane Sarajeva. Najzalosnije je to, sto on nije jedini. Pun ih je grad. On je cak za pojedince mala maca. Ne vjerujem da ce se on ovdje zadrzati dugo. Cim skonta da se ovdje mora i ratovati, pobjeci ce on glavom bez obzira.

Danas smo saznali da smo dobili odbijenicu za prekomandu u Gorazde. Nakon sto smo saznali tuznu vijest, sjedili smo i razgovarali o tome. Plan je da pokusamo nekako da iznademo rjesenje da idemo iz Sarajeva. Bilo gdje, samo da se ide odavde. Potrebno je nekako da izmuljamo dozvolu da nas puste.

Slobodno vrijeme smo iskoristili da odemo kod psihijatra. Njegova ordinacija se nalazi na Vratniku. Koji levat covjek. Pitao nas je cime smo se bavili prije rata. Cupo mu je rekao
- Ja sam vozio avione.
- Pitao sam te da mi kazes koji ti je posao bio prije rata.
- Pa da vozim avione.
- Momak, nemoj se zezati, sta si radio prije rata.
- Vozio avione, da li ti mene razumijes sta pricam!!!!
- Dobro, dobro momak, smiri se. A koje su boje avioni bili?
- Zeleni, sivi, maskirni...

Levat nije skontao da je cupo bio pilot prije rata. Tako da mu je dao sedam dana bolovanja. Mene je peglao oko gluposti. Rekao sam mu da se drogiram. Nakon cega me pitao
- Kako dolazis do droge?
- Tesko, nema droge u gradu za lijeka, tako da pravim razne mixeve od tableta.
- Da li haluciniras, nakon uzimanja tih lijekova?
- Haluciniram, ali mi bude bolje na trenutak.
- Sta haluciniras?
- Pa svaki put jedno te isto. Zgrada elektroprivrede trci za mnom i govori mi da sam ja kriv sto je spaljena. Trazi nesto od mene.
- Sta trazi od tebe?
- Trazi da priznam krivicu. Muci me, kao zmaj bljuje vatru prema meni. Svaki put me uspije spaliti. Uzasno me to pece i boli, kao da se desava u stvarnosti...

Nakon sto me jos malo pogledao, i postavio jos par glupih pitanja, dao mi je sedam dana postede. Natresao je u kesicu nekakvih sitnih tableta, napisao 3x1 i nasarao nerazumljivim rukopisom ime lijeka. Za sedam dana moram na kontrolu. Ako se stanje ne popravi salje me u Vojnu bolnicu psihijatru.

Jedino treci clan ekipe nije uspio nista da dobije. On se vratio sa nama bez uspjeha. Bolovanje nema sanse da iskoristim svakako. Znam da bi nam ga Faruk u usta zguro kada bi mu ga pokazali. On ne priznaje bolovanje, osim ono koje on odobri. Doduse u pravu je, ovako bi svi nasli neki razlog da se izvlace i mogli bi se popisati na jedinicu.

Jos cemo se mi dobro namuciti prije nego sto vidimo sedam dana odmora. Mada je ovih dana skoro godinu dana rata. Mozda bi nam mogli dati godisnji odmor. Zasluzili smo valjda za ovih godinu, bar sedam dana da lezimo, ne mislimo ni o cemu. Ono bas bi mi bila furka da mogu leci na leda i pogled baciti prema nebu. Pratio bih oblake koje se pojave i njihovu transformaciju iz jednog oblika u drugi. Bas bi mi dobro doslo tih sedam dana. Mislim da se ne bih dizao iz krev...

Prestala hemijska da pise...

22.03.2006.

RANJENI MOST


22.03.2006.

SMRT OKLOPNJAKA

Juce su nasi unistili tenk i transporter u Sokolju. Tako da su zaustavili ofanzivu. Navodece rakete su odradile svoj dio posla. Ovo je dobra vijest, ne bi trebalo vise da bude problema sa tenkovima. Sada ce se svako ko sjedne u tenk, postaviti sebi pitanje da li ce izvuci zivu glavu? Izgleda da je proslo je vrijeme kada su nam mogli hodati po glavama a mi smo ih samo bespomocno mogli posmatrati iz zablje perspektive. Mislim da je ovim definitivno stavljena tacka na napade oklopnjacima.

Ponovo su mi popucali konci na cizmama. Konac je slabog kvaliteta. Sve je dobro dok pucaju po koncima. To mogu zakrpiti uvijek, samo da ne pukne koza. Ako se to desi, ponovo sam ga nadrljo. Do sada su me vise nego dobro sluzile.

Imaju nekakve cizme sto proizvode u Sarajevu, kao da su od zmijske koze, lakirane. Raspadnu se brzo. Mogao sam jedne uzeti za sebe, posto su bile moj broj. Nakon sto sam vidio cizme jednog osmatraca koji ima isti broj kao i ja odustao sam. Vise njemu sada trebaju nego meni, ja sam sa ovim cizmama jos neko vrijeme miran. Mogu izdrzati do proljeca. Do tada ko ziv ko mrtav.

Ovih dana se borimo da ostanemo IDC. Veliki pritisak se vrsi na nas da se spojimo sa jurisnom cetom. Cak ima i opcija da se cjelokupna jedinica izmjesti na Igman. Ujedno se bore da nas izbace iz ovog objekta, jer je Taso htio da se uvali ovdje sa svojom komandom. Ne vjerujem da ce im poci za rukom, mi smo odlucni da ne dopustimo da nas izbace. Mi smo ga sredivali i opremali, sada bi neko da dode na gotovo a da nas sutne u kasarnu Jajce.

Lola se u meduvremenu ponovo vratio kod nas. Isao je komadantu da ga moli da ga puste nazad. Dosao je u meduvremenu neki ublehas, ko fol izvidac-specijalac. Odvratan mi je tip pravo. Fali se da je samo u Armiji od njega bolji izvidac komandir mog voda. Glumi nekog specijalca a smeta mu siblje pri izvidanju.

Prica kako je isao na izvidanje
- Krenem ja, a ono grana mi upre u prsa, nakon sto se nje nekako rijesim, krenem dalje kad ono opet grana. Vidim ja da je to neprohodan teren i vratim se nazad.
Gori je nego neki specijalci na pocetku rata. Kada su petog aprila ’92 trebali da napadnu kamenolom na Lapisnici. Vratili su se jer je suma bila gusta. Nisu se mogli kretati normalno. Tako da je to bio nepremostiv problem za njih.

Cijeli dan sjedi tu i prica, kako je ovo, ono... Jedini on izgleda u ovom gradu zna tehniku ratovanja, kako snajeperom pogoditi, kako minu razminirati... Kada sam mu ponudio da ide sa mnom u izvidanje, nasao je hiljadu i jedan razlog da to izbjegne. Na kraju sam isao sa starom rajom. Sigurno ce on bolje proci od nas u ovom ratu. Ako usput i ne dobije par ljiljana za ratne zasluge.

Par puta sam dosao u sukob sa njim. Pokusao mi je podvaliti par lazi, za akcije u kojima sam ucestvovao. Htio je sebe uvaliti medu moju raju i kako je on bio odlucujuci covjek da akcija uspije. Mada ga nije bilo ni u prici u svemu tome. Podsjeca me na jednog momka kojeg sam sreo par puta do sada. Imaju istu pricu.

Smjestio se kod Subare u vod, nadam se da je dovoljno pametan da Subaru ne iznervira, jer ako njemu naleti na saku, nece proci puno bolje nego da se sudario sa lokomotivom. Subara je uspio dovesti jos neku raju. Kako kaze sve odabrani momci. Poznajem ih sve do jednog od prije. Narodnjacka elita turbo folka. Po cijelu noc sjede i igraju remija u cigare. Na jutarnjoj smotri izgledaju kao da ih je poplava izbacila. Svaki dan neko od njih riba WC ili hodnik. Tako da nam dobro dodu, bar ne moramo mi koji smo stalno na terenu jos i to da radimo. Kako im svako jutro na smotri citaju kazne, mislim da se ne moramo brinuti za cistocu narednih pola godine.

Nista se posebno ne desava. Danas bih trebao ici na obuku, tehnika bacanja noza. Hajde da vidim sta ce mi tamo pokazati, ako budu imali sta...

21.03.2006.

AJFELOV MOST


21.03.2006.

IZIVLJAVANJE

Od kako se noc spustila, tek po neka granata odjekne u blizni. Pucnjava je utihnula, tako da se nad nama nadvila tisina, kao da se nije nista ni desavalo danas. Kepa i ja smo se povukli nazad u nasu zemunicu. Jos se nismo uspjeli cuti sa nasim u bazi. Dogovorili smo se da ne idemo nazad. Bolje je da ovdje ostanemo, ko zna kakvo ce jutro sutra osvanuti. Sigurno ce ponovo napasti. Danas smo ih izgleda dobro namlatili, tako da se sutra moze ocekivati jos jace granatiranje.

Nakon sto smo se odmorili i malo dosli sebi. Otisli smo do Orlica, jedva smo se probili do njih. Suma je totalno srusena, za nepovjerovati je da niti jedno stablo nije ostalo citavo. Do sada sam mislio samo da se ovakvo nesto moze vidjeti samo u filmovima. Ovu kataklizmu bi trebao neko obavezno snimiti.

Imali su veliku srecu, niko nije poginuo, svi su citavi. Kada smo dosli do njih, rekli su nam da su nasi izvidaci vec izasli ispred linije i otisli preme vikendicama. Mi smo zakasnili nekih petnestak minuta. Mozda je i bolje, svakako nisam bas za ividanja, jos bi mi samo to trebalo veceras. Ne bih mogao biti tako miran a pogotovo ne bih mogao nista cuti. Glava me boli a u usima odjekuju bubnjevi.

Zadrzali smo se na Orlicu duze vremena, mislili smo da ce se nasi vratiti nazad, ali nista od toga nije bilo. Skontali smo da ce sigurno izaci nazad na Borijama. Tako da smo se vratili nazad u nasu zemunicu. Vrijeme je da se malo odmorimo od danasnjeg dana, koji je zavrsen tuznom pricom.

Niko nije uspio da prezivi danas u rizi. Kako pricaju danas se odvijala prava drama, tokom cijelog dana, pred ocima mnogih. Pozivi u pomoc, jauci... cetnicko izivljavanje nad nemocnim tijelima. Sve ovo me nije iznenadilo od cetnika. Davno su oni izgubili moralne vrijednosti, tako da je od njih moguce sve ocekivati, pa i izivljavanje nad ranjenicima. Kojima nisu htjeli da skrate muke, nego su ih pustili da umiru polagano, tako da osjete maximalno bol i patnju.

Jednog dana ako ima boga, ovo ce im se vratiti. Ako ne njima sigurno njihovoj djeci ili unucima. Izivljavanje nad nemocnima je nesto sto ne moze proci nekaznjeno. Igrati se sa sudbinom je vrlo opasno. Nikada ne znas sta sutra donosi. Neki su izgleda izgubili i posljednju trunku dostojanstva, ako su ga uopste i imali.

Mirvetov brat je poginuo. Moram obavezno otici na dzenazu, ako ne budem morao provesti sljedecih par dana ovdje.

Hranu smo nasli u zemunici. Neko se pobrinuo da nas nosac ne zaboravi. Hladne makarone i caj su nam dobro dosli. Zeludac je konacno dobio materijal da moze raditi. Nakon sto smo pojeli veceru i dorucak odjednom, samo sam svukao cizme sa nogu i uvukao se u vrecu za spavanje. Imam osjecaj da sam zaspao prije nego sto sam uspio vrecu zakopcati.

Probudio sam se vrlo rano. Neki strah je u meni, cekam svakog momenta da pocne granatiranje. Evo vec je sest sati ali se nista ne desava. Mirno je pravo, ne cuje se cak ni sporadicna pucnjava. Ne vjerujem da nece danas napasti. Jedino ako su juce imali previse poginulih, to ih moze odvratiti da odustanu od napada.

Osam je sati, Kepa se probudio. Izgleda danas nista od napada. Do sada nije pala niti jedna granata. Odlucili smo da ipak idemo nazad u bazu. Nema smisla da sada osmatramo Duboki potok i okolinu. Sve se ovim napadom od juce poremetilo, tako da cemo morati sigurno uraditi novi plan, za nastavak izvidanja...

20.03.2006.

MOST TUGE


20.03.2006.

SUPLJINA

Pucali smo nasumice, ispred rova i sisali smreke, koje su se nalazile ispred nas. Kepa i ja smo vristali i dozivali cetnike.
- Hajde cetoooo, sta si se prepo, necemo ti nista, samo cemo ti glavu otkinuti....
Pjevali smo “Poljem se siri miris ljiljana...”. Moral je bio dobar, dok jedan od osmatraca nije rekao
- Zamisli ako skontaju da nema nikoga odavde do Hrastove glave?
- Ma od kuda ti sada ta glupost pade na pamet. Sada jos samo moram o tome da mislim.
- Ne ozbiljno, znas da nema nikoga izmedu nas i Hrastove Glave.
- Ma znam da nema ali sta sada da radimo. Vidis da i oni napadaju nas, ne znaju da je to prazno. Da znaju, sada bi vec bili na Obhodzi. Nebi se sa nama ovdje zajebavali...

Nekako smo ga natjerali da usuti, ali ja vise nisam mogao da natjeram svoje misli da ne budu opterecene sa tim. Taman kada pomislis da ne moze nista biti gore od ovoga, samo jedna recenica ti dokaze da uvijek ima gore od goreg. Za ne povjerovati, kako sam brzo promijenio raspolozenje i osjetio neki strah.

Stalno sam pogledavao prema ljeskovoj sumi, koja se nalazila izmedu nas i Hrastove glave. Cak sam poceo i po koji metak da ispaljujem u tom pravcu. Koji ga je davo gonio da razmislja na glas. Mogao je to za sebe sacuvati.

Dan prilazi kraju. Vise i ne obrcam paznju na granate. Svakako cijeli grad gori. Ovo je jedan od tezih dana, od pocetka rata. Od Stupa do Borija, vidi se dim. Po gradu, se cuju detonacije, cak imaju vremena i za to. Bas me interesuje koliko ovi cetnici imaju artiljerije? Ovo je prosto nevjerovatno. Pa mi nismo ispalili metaka u toku dana koliko su oni granata ispalili samo na nas polozaj.

Ovi napadi su izgleda povezani sa pregovorima nasih seronja u New Yorku. Cetnici su odlucili da pokusaju zauzeti koji metar oko Sarajeva, pa tako dobiti povoljniju poziciju za pregovore. Samo se pitam sa cim ce ga zauzeti. Ako su im sve jednice ko ovi jadovi sto nas ovdje napadaju, onda im je bolje da sada potpisu kapitulaciju. Da je nama ove njihove artiljerce i ovu silnu artiljeriju, gdje bi nam bio kraj. Oni su jedino na cemu im zavidim. Ova pjesadija nista. Mrtvo slovo na papiru.

Granatiranje je sve slabije, nije vise onako intezivno, kao sto je bilo u toku dana. Praga sa Trebevica, mlati po nama. Ne znam kako joj se vise cijev nije istopila. Da je kakve rakete, da je covjek opali. Nacalila se na Vidikovcu i stema cijeli dan. Majku li im cetnicku, da li imaju ista pametnije raditi nego pucati po nama. Bolje da su isli livade obradivati, proljetni lijep dan a oni se uhvatili Prage i pucanja.

Ostalo mi je jos samo petnaestak metaka za snajper. Sve ostalo smo ispucali. Pjesadije vise nema da puca u nasoj blizini, cuje se jos po neki pucanj lijevo od nas iznad kamenoloma. Mi smo izgleda ovdje previse na opasnom mjestu da bi krenuli prema nama. Granate su danas odradile posao vrijedan svake pohvale. Izgleda da su nagrdili cetnike. Culo se panicno dozivanje par puta, nakon sto su nase granate explodirale.

Granata nam je prekinula vezu sa stabom i minobacaclijama. Ne znam sta se desilo sa ranjenicima u rizi. Mada ne vjerujem da su se uspjeli zivi izvuci. Sada je vrijeme iftara, Jos tri dana su preostala do kraja ramazana. Postiti nije problem, organizam se navikao do sada da funkcionise sa minimalnim kolicinama energije. Jeste da svi izgledamo rumeni ko nisani, ali rat je, ne treba sada da kukamo.

Napio sam se vode, nemam nista drugo za pojesti. Tako da cu se morati strpiti dok ne padne noc. Tada ce vec sve ovo da bude gotovo. Napad ce sigurno stati, jos nikada cetnici nisu po noci napadali pjesadijom, tako nece ni veceras. Samo jos malo treba biti oprezan, onda cemo da vidimo sta i kako dalje...

18.03.2006.

GODISNJICA

Prije dva dana je prosla godina dana od kako sam poceo sa radom na blogu. Ovih dana sam sa pisanjem dosao do kraja prve godine rata ili tacnije do 21.03.1993 tako da su se ova dva datuma nekako skoro poklopila.

U radu bloga se nece nista mijenjati. Nastavit cu sa pisanjem, koliko mi to vrijeme bude dozvoljavalo. Ne vjerujem da cu biti u mogucnosti voditi blog, toliko dugo, koliko je rat trajao. Godinu dana mi je trebalo da opisem jednu godinu rata, stim da sam izbacio jedan veliki dio dogadaja iz tog perioda. Kada je @Sabe spomenuo tikve, bilo mi je zao sto nisam napisao koju rijec i o bundevama po koje sam isao sa jednim covjekom sa Hladivoda koji se zvao Suno. Najmanji problem mi je bilo doci i ubrati bundevu, puno veci mi je bio da istu donesem do kuce, sto zbog tezine sto zbog velicine iste.

Tesko je bilo izabrati dogadaje koji ce se naci na blogu, cak sam i spaljivanje skole na Gazinom Hanu izostavio. Mada je za to vezana jedna dobra anegdota. Stajali smo na ulici i posmatrali kako gadaju skolu, sve dok je nisu zapalili. Kada se poceo dizati crni dim jedan komsija panicno je poceo da vice “Ovo prave dimnu zavjesu, sada ce nas napasti” Takvih stvari je bilo puno, ako bi covjek zelio da sve to opise i stavi na jedno mjesto, trebao bi se jedan duzi period posvetiti radu na tome, sto ni u kom slucaju ne bih preporucio nikome, ipak je bilo premalo dobrih stvari, da bi se covjek sjecao svega toga. Sve je to bila samo tuga i patnja golema.

Proljece ovih dana dolazi, za mene a mislim i mnoge druge taj miris proljeca ce ostati kao jedna ruzna asocijacija na pocetak rata i svu onu zbunjenost koju smo osjecali tih dana. Trebat ce mnogo vremena da se nesto izmjeni u nasim glavama. Mozda nikada necu moci proci pojedinim raskrsnicama Sarajeva a da ne vratim sjecanje na nekog pogodenog ispred sebe…

Na zalost malo se toga promjenilo do sada od te ’92. Imamo mir ali nemamo pomirenje. Jos uvijek imamo one koji negiraju da su cetnici ispalili granatu na Markele, na Miskinovu, po drugi put na Markele…negiraju Srebrenicu, negiraju silovanja, logore, masovne likvidacije, progon stanovnistva, ratni zlocinci se proglasavaju svecima…

Ovaj blog na veliku zalost nije uspio da okupi ljude koji su bili ucesnici ratnih zbivanja i da progovore otvoreno o svemu. Tu je @Dijabola, koji zna puno toga, svaki dan je gledao Sarajevo sa Vidikovca, @Semi, koji zali za proslim vremenima ali nema snage ni zelje da se sjeti nekih drugih. Sigurno ima jos puno onih koji citaju ovaj blog a ne zele da se ukljuce u diskusije. Nisu ni svjesni da smo mi ti koji znaju istinu a ne oni koji su sjedili po kancelarijama i stabovima. Mi smo bili ti koji su direktno odradivali sve zadatke.

Prosli smo mnoga ratista, puno toga se nagledali, brojke mrtvih iza nas govore svoje. Smijesno mi je da se javi neko nakon deset godina i napise na blogu “Balijo sto lazes da ste ubijali srpske vojnike, mi smo vas ubijali na svkom koraku”. Neko nema snage izgleda da se suoci sa proslocu, koja je bila krvava i u kojoj nije bilo junaka iz epskih narodnih pjesama. Mnogima izgleda mitovi i legende o besmrtonsti svojih junaka vise odgovaraju nego istina.

Htio bih se zahvaliti svima onima koji su posjetili ovaj blog. Ipak su to oni koji zele cuti pricu koja mozda i ne odgovara njihovoj. Istu stvar, sigurno bi svako od nas koji smo proveli skupa jedan dan drugacije opisao. Ovo je bio moj stil i moj nacin opisa nekih desavanja. Zbog toga bih zelio da su i drugi napisali svoje videnje svega toga, pa da uporedimo neke stvari, tada bi slika bila puno jasnija. Vjerovali ili ne da ni ja ne znam sta se desavalo nekih pedeset metara dalje od mene. Moje price su koncentrisane na prostor od dvadeset metara oko mene. Mnogi to ne shvataju izgleda tako da od mene traze odgovor na neka pitanja koja nemaju veze sa mojim blogom i sa mojim pisanjem i sa onim sto se oko mene desavalo...

Budite mi pozdravljeni,
Saudin (Ime iz Licnih dokumenata)

17.03.2006.

NA ASFALTU SU OSTALE SARAJEVSKE RUZE KOJE SU SKORO ZARASLE ALI RANE NA NASIM TIJELIMA I DUSAMA NIKADA NECE MOCI


17.03.2006.

KUKAVICE

- Osmatracnica Borija.
- Slusaj, ide sada granata na plato izmedu vas i vrtace. Pokusaj da vidis gdje ce granata da padne.
- Hajde, samo gadaj. Nemaju gdje drugo biti. Samo na livadu ispred sume ti nju stresi, gdje god da padne, siguran je pogodak. Izgleda da stoke ima dosta.
- Otisla prva.

Nakon sto sam izbrojao do osam vidio sam dim, gdje je granata pala. Pogodak je bio odlican. Pedesetak metara ispred nase linije.
- Odlicna, daj jos koju, ova je odlicna.
- Ok ide jos par, nakon toga moramo pomoci Orlicu, tamo su isto navalili od vikendica i od Zecije glave. Vec su im bili prisli rovovima cim je krenuo napad.
- Ok, samo gadaj po livadi. Nemaju se oni gdje sakriti, osim u vrtacu. Opleti po njoj. Ispred Orlica gadaj oko vikendica. Ja bih se tu sakrio da napadam na Orlic. Sigurno ce i oni to uraditi. Daj da im jebemo majku cetnicku danas. Jos da te pitam, sta je sa ranjenicima?
- Jos su u rizi, ne moze im se prici. Uzas, zivi!!

Virili smo iz transea, dok su nase granate padale po platou ispred nas. Mi smo vristali od srece. Prvi put da nase granate pogadaju kako treba. Do sada se to nije nikada desilo ili je bila samo jedna granata.

Kepa je sa postavljao tromblone na lanser, te ih ispaljivao. Davao je podrsku minobacaclijama. Nakon par minuta, proslo je i nase vrijeme uzivanja. Po nama je sasuo plotun haubickih granata. Zemlja se tresla, kamenje i zemlja su letili oko nas. Bor koji je bio pored osmatracnice, svali se u transe. Tako da smo ostali bez jedinog drveta kojeg smo imali oko sebe. Mi smo zalegli po ko zna koji put u transeu. U osmatracnicu niko i ne pomislja da ude. Previse je slaba, i svaki momenat je mogu sprziti kakvom granatom.

Vrijeme prolazi, vec je dva sata. Jos uvijek granatiranje ne staje. Pokusavaju na sve moguce nacine da zauzmu liniju. Najvise me zbunjuje ovoliko granatiranje a skoro nikakav napad pjesadije. Kao da je neka zajebancija. Do sada je palo hiljade granata oko nas. Preorali su sve, sto se moglo preorati granatama. Mislio sam da ce napadati puno zesce pjesadijom ali nista od toga izgleda. Tek su par puta nesto ko pokusali. Otkacili su ih nasi linijasi bez problema.

Tek sada sam saznao za ranjenike i sta se desilo. Jutros je na pocetku granatiranja ispred zemunice ranjen jedan vojnik. Vojnike koji su ga odnijeli, zasuo je PAM i Praga, tako da su ih blokirali u rizi, iznad vikendice. Kako su nam javili, jos se cuju glasovi zapomaganja i krici bola. Neko od njih je jos uvijek ziv i doziva pomoc. Pokusali su da puzu ali kratko, jer ih zaspe Praga sa Trebevica i PAT iznad Haldivoda.

Kako mi je rekao minobacaclija ne zna se sta je gore, slusati ih kako pomoc dozivaju i jaucu od bola ili gledati ih. Nalaze se stotinjak metara vazduzne linije od njih. Vide ih ali ne mogu im pomoci. Medu njima je izgleda i brat od mog prijatelja Mirveta. Mogu misliti kako je njemu, sa kucnog prozora moze pratiti sta se desava.

Izgleda nisu samo nas danas napali. Granatiraju cijeli grad. Dim se dize sa vise lokacija u gradu. Nadam se da ce svi imati srece kao mi. Ovi sto nas napadaju skroz su neki smotani cetnici. Kao da su neki uvozni, pa pojma nemaju gdje su krenuli. Prosli cetnici su bili puno hrabriji od ovih. Ovi su izgleda neke kukavice, cim do sada nisu skontali da se bar nas i nase osmatracnice mogu rjesiti bez problema. Da su nas dobro poklopili RB-m ili slicnim spravama, kojih sigurno imaju u izobilju, mogli su nas se rjesiti. Ovako smo im prava smetnja.

Artiljerija im daje laznu nadu, da ce ona rjesiti zauzimanje linije umjesto njih. Tako nema sanse da mogu nesto uraditi. Rovovi su odlicni, u ovoj sumi im ne mogu nista, dobro su ukopani u ovom krsu.

Cuo sam se isto sa Orlicem. Tamo je danas smjena iz moje ulice. Kod njih je izgleda bilo najteze. Jedan cetnik je uspio da dode na livadu ispre rovova. Posto znam o cemu se radi, znaci da je bio maximalno tri metra udaljen od rova. Uspio je da pobjegne, mada je covjek u rovu sprasio cijeli rafal prema njemu. Kod njih je zeznuto, jer im se mozes isto provuci iza leda. Nije dobro uvezana linija sa rezervoarom. Ispod samog brda, ima rupa od pedesetak metara. Obrasla je sumom, nadati se da je cetnici nece otkriti. Ako je otkriju, Orlic i ljudi na njemu su izgubljeni. Kazu da su granatama preorali sve, vegetacija na Orlicu vise ne postoji. Sve je zbrisano sa lica zemlje.

Taman sto sam mislio da ce polagano krenuti da se stisava stanje. Pocela je nova runda granatiranja. Ponovo smo zalegli u transe. Jedna je granata pala blizu transea, tako da je obrusila jedan dio zida. Lezali smo i pri svakoj detonaciji u blizini bi vrsili ustaljenu prozivku. Neko bi rekao
- Jesmo li svi ok?
- Ja jesam,
- I ja sam...
Tako bi na kraju zatvorili krug. Ovaj put nakon sto je artiljerija stala, pocela je ponovo pjesadijska pucnjava. Slijedila je vec uvjezbana procedura. Ruke iznad transea i pucaj nasumice. Tako smo se izlagali minimalnom riziku...

16.03.2006.

MA, STA SU ZNALI GENERALI I BRKATI MAJORI? JEDINO DA VICU: "PALI"


16.03.2006.

NOVOPECENI SNAJPERISTA

Nakon par minuta, skontali smo da nema nista od druge granate. Ustali smo da osmotrimo stanje na Koplju, od kuda je doletjela granata. Cetnici su stajali na livadi pored BST-a. Osmatrac koji je stajao pored mene rekao mi je
- Gadaj ih snajperom!
- Daleko su, nema svrhe gadati. Udaljenost je oko hiljadu i sto metara.
- Pa sta ima veze, vidi ih kako stoje slobodno.
- Ma nema fajde pucati, predaleko su.
- Daj meni da probam.

Dao sam mu snajper, uzeo sam dvogled i gledao. Cetvorica cetnika su stajali pored BST-a, peti je isao prema njima. Osmatrac je ispalio metak, umjesto cetvorice koju je gadao, pao je onaj sto je isao prema njima.

Ostala cetvorica su prvo zalegli, nakon toga su pritrcali onom sto je pao. Vukli su ga panicno niz livadu prema transeu. Osmatrac je nastavio da puca, ali ovaj put bez uspjeha. Vristao sam od srece, cestitao sam mu na pogotku koji je bio vise nego odlican. Mada je pogodio sasvim drugu metu od one koju je gadao.

BST je ostao na livadi, cetnici su se razbjezali. Nisu se vise vracali. Granate na lijevom boku od nas su preoravle polozaje. Ove detonacije su mi nesto nevideno do sada. Uzasno su jake, bubne opne da popucaju. Pjesadijska pucnjava je bila slaba ili skoro nikakva. Ponovo su izgleda krenuli da pokusaju preorati zemlju, prije nego se odluce za napad.

Lijevo od nas, prema kamenolomu, pocela je da odjekuje pjesadijska pucnjava. Cuo se rad oklopnjaka skroz lijevo od nas. Kao da je negdje prema vikendicama kod Orlica. Nismo mogli da skontamo kojeg. Zanimljivo je bilo da nisu krenuli prema nama. Mada smo bili najistureniji na desnom boku. Kao da ih je bilo strah da krenu preko livade. To nam je dalo hrabrosti, tako da smo se izvukli do vrha transea, od kuda smo imali bolji pregled prostora ispred nas.

Uzeli smo desetak tromblona iz osmatracnice. Te ih poceli ispaljivati ispred nase linije na lijevoj strani. Pjesadijska pucnjava se pojacavala. Poceli smo i mi nasumice da pucamo ispred nas. Stavio sam pusku na transe i povremeno ispaljvao po koji kraci rafal po smrekama ispred nas.

Negdje na sredini linije, ispred vrtace. Sijac nije prestajao da puca, po nasoj liniji. Cetnici ocito nisu imali hrabrosti da udu u sumu. Da bi napali liniju, koja je uvucena nekih dvadesetak metara unutra. Tako da su pokusali prvo granatama da nas razvale. Izgleda da su dosli do same sume, od kuda pokusavaju na neki prepad da zauzmu liniju.

Dok smo mi pucali po smrekama. Telefon u transeu je zazvonio. Jedan od osmatraca je podigao slusalicu.
- Osmatracnica Borija!
Nakon toga je samo ponavljao:
- dobro, da, uredu...
Onda mi je pruzio slusalicu i rekao
- Minobacaclije trebaju podrsku, ti ces bolje to sa njima vidjeti nego ja.

Uzeo sam slusalicu i poceo razgovor sa komandirom, minobacaclija, kojeg poznajem odlicno jos dok su bili u kasarni na Zmajevcu.
- Trebali bi da gadamo ispred linije, da li nam mozes pomoci da navodis granate.
- Dobro, ali slusaj me. Da li mozete da gadate izmedu vrtace i osmatracnice. Tu se nalaze, odatle gadaju sijacem po liniji. Nakon toga gadaj vrtacu, sigurno su se tu zavukli.
- Ok, nemoj prekidati, sada ce ici prva granata, pa vidi da li je ok..

Drzao sam telefon u rukama i virio iz transea. Kepa je uzeo snajper i pucao po smrekama, koje su bile rasporedene, tako da su pravile odlican zaklon. Granate su i dalje nesmanjenom zestinom stemale po nasoj liniji. Iznenada je jedan osmatrac sasuo cijeli rafal. Nakon cega je poceo da vice.
- Evo ih ispred nas. Vidio sam jednog iza smreke.

Podigao sam pusku, koja je stajala u transeu, sageo sam se, podigao ruke iznad transea i sasuo cijeli okvir u pravcu gdje je cetnik primjecen. Osmatraci su uradili isto. Napravili smo dobru pucnjavu. Dok sam mjenjao okvir na pusci, najstariji clan osmatraca nam je govorio
- Treba samo pucati, nema sanse da ce prici, ako ih dobro naprasimo.
- Znam ali ako ostanemo bez municije. Znas da imamo po borbeni komplet, i to je to. Nakon toga mozemo kamenjem da gadamo.

Dok sam pricao o stednji municije, telefon koji sam u frci spustio, zvonio je ponovo...

15.03.2006.

SPRZENA ZEMLJA I SNOVI


15.03.2006.

POMJESANI SNOVI I JAVA

Lezao sam u potoku, oko mene su padale granate, tlo je podrhtavalo od detonacija. Zemlja pomjesana sa krhotinama kamenja padala je po meni. Skinuo sam ruksak sa leda i izvadio cuturicu sa vodom. Patio sam se da odvrnem cep ali bez uspjeha. Panicno sam pokusavao da se domognem vode, ali cep se nije pomjerao.

Ustao sam i krenuo naprijed u tom momentu granata je explodirala, detonacija me bacila nazad u potok. Nakon sto je zemlja prestala da pada po meni, podigao sam glavu i vidio da je cuturica polomljena, voda je curila u potok. Pokusao sam rukama da zahvatim vodu iz potoka ali bez uspjeha, svaki put bi zahvatio samo mulj. Poceo sam panicno da vicem
- Umirem od zedi, da li ima neko vode!!!

Nakon toga sam se trznuo iz sna. Kapa na vreci za spavanje se okrenula naopacke, tako da me gusila. Zemunica je podrhtavala, pracena snaznim detonacijama. Koje su se nizale jedna iza druge. Pokusavao sam da odredim sta je san a sta java. Zestoka detonacija granate u blizini zemunice, me probudila u potpunosti. Kepa je isto skocio iz sna. Zemlja izmedu balvana je sipala po nama. Detonacije su odjekivale jedna za drugom. Kao da je neko rafalno ispaljivao granate na nas polozaj.

- Jebam ti rat, ja sanjam da padaju granate i da umirem od zedi u sred potoka, dok padaju granate oko mene, a ovo stvarno pravi napad.
- I ja sam isto sanjao da padaju granate, ova me detonacija tek sada razbudila.

Obukli smo se na brzinu. Nakon toga nismo znali sta da radimo.
- Gdje da idemo sada?
- Nemamo nekog izbora, osmatracnica ili linija.
- Znam, bolje kod nasih na osmatracnicu, oni su svakako sami, linijasa ima dovoljno.

Obim granatiranja je bio neviden do sada. Svakog momenta se mogao ocekivati pjesadijski napad. Izasli smo iz Zemunice, ja sam nosio snajper sa sobom, dok je Kepa vukao automatsku pusku kundakaru. Tek sto smo izasli iz zemunice, haubicka granate se srucila u sumu ispod nas. Zalegli smo za zemlju, detonacija je bila ubitacna. Nikada ovako nesto do sada nisam cuo.

Ustali smo i svom snagom potrcali prema transeu. Koji se nalazio par desetina metara udaljen od nas. Granate su rusile sumu oko nas, zemlja i kamenje su padali, kao kisne kapi po nama dok smo trcali. Napokon smo se docepali transea. Krenuli smo naprijed, prema osmatracnici. Na par mjesta smo naisli na transe, koji je skoro presjecen. Desetak metara u polukrug je sve bilo izrovljeno. Komad haubicke granate je lezalo u transeu. Posao sam da je podignem ali je bila jos vrela.

Dok smo prolazili transeom, par puta su nas granate utjerale u rov. Ljudi su bili zbunjeni, na licima im se vidio strah. Kada su nas vidjeli, mislili su da je dosla cijela jedinica. Nisu krili srecu sto nas vide. Ja sam se malo pravio pametan, pa sam pokusao da im dam dodatnu hrabrost. Mada je mozda imaju i vise od mene. Na strazi je ceta iz Skaljinog Sokaka, odlicni su svi.

Nakon desetak minuta, uspjeli smo da dodemo do osmatracnice. Tu smo nasli nasu ekipu osmatraca. Imali su i oni preplasena lica. Kao i svi ostali koji smo bili tu. Granate su preoravale svaki centimetar prostora na platou kamenoloma. Izgleda da su danas odlucili da nas otjeraju odavde.

Telefon je ubrzo zvonio. Javili su nam iz staba na Gazinom Hanu, da ima ranjenih. PAT je presjekao put nosacima ranjenika negdje iznad vikendice, u rizi. Ranjeni su i nosaci. Zivi su ali im ne mogu prici.Upozorili su nas da ne koristimo vise taj put. Jedini siguran put je na drugoj strani niz rizu, koji se spusta kod Kozare na Obhodzi. Mada je danas problem preci deset metara.

Granatiranje linije je prestalo. Istrcali smo u transe. Pjesadijski napad se mogao ocekivati svakog momenta. Izabrali smo polozaj u transeu dalje od osmatracnice. Bojali smo se da nas ne spucaju RB-m ili zoljom. Umjesto toga, do nas je doletjela granata od BST-a. Pogodio je ispred same osmatracnice. Zemlja nas je zasula, mi smo zalegli u transe i cekali sljedecu granatu...

MAPA

14.03.2006.

UDRI BRATE NE ZALI GRANATE


14.03.2006.

DOPUNJENA SKICA TERENA

KLIKNITE NA (SKICA)

14.03.2006.

TOPLOTA ZEMUNICE

Krenuli smo nazad. Komandir me rasporedio da ostanem posljednji i pratim zaledinu pasivom. Kretali smo se putem kojim smo i dosli. Brzo smo se spustili do mostica. Dvojica vojnika koji su tu ostali tresli su se od zime. Nigdje snijega a uzasno hladne noci.

Kretanje smo nastavili puno brze. Par puta sam se okliznuo na kamen, tako da sam do koljena upao u vodu. Nakon sto smo izasli iz kanjona, pokupili smo i drugu dvojicu vojnika, tako da se formirala kolona od pedesetak metara. Kretali smo se tiho niz livadu, pored potoka. Odlucili smo da ne koristimo put pored satelitske antene. Za promjenu smo izabrali put potokom do Moscanice. Bio je puno sigurniji i nije imao opticku vidljivost sa cetnickom linijom.

Spustili smo se do ceste za Faletice. Prosli smo ispod mosta i usli u Moscanicu. Ostatak puta smo nastavili gazenjem Moscanice. Sreca pa nije bila duboka, tako da se nisam ukvasio iznad koljena. Nakon sto smo prosli krivinu, izasli smo na cestu, iza nasih rovova. Nasi strazari u rovu iznad ceste su spavali. Tako da nas nisu ni primjetili da smo prosli. Tek nakon sto smo usli u rov da im se najavimo, trznuli su se iz sna.

Par minuta smo proveli sa njima. Komandir je Kepu i mene odredio da idemo na Kamenolom. Potrebno je da osmatramo podrucje od rezervoara iznad Hladivoda do Brezika. Nije mi bilo drago, sto sam cuo tu odluku ali nisam se imao sta buniti. Tako nam je grah pao.

Rastali smo se sa ostatkom jedinice kod Pinjine kafane. Ostatak ekipe je otisao u bazu, nas dvojica smo krenuli putem prema Borijama. Kada smo se ispentrali na Borije. Smjestili smo se u napustenu zemunicu, koju koristimo vec duze vremena za nase potrebe. Otisao sam do nase osmatracnice i posudio malo drva, da nalozim vatru, da mozemo osusiti odjecu.

Nakon sto smo nalozili vatru, dosta brzo se razgorila. Skinuli smo mokru odjecu i poredali je oko peci. Kepa je zaspao, nakon par minuta. Meni bas san i nece na oci. Opterecen sam sa odlaskom iz Sarajeva. Da mi hoce odobriti prekomandu u Gorazde, to bi bilo odlicno. Promjena bi mi dobro dosla. Sarajevo me polagano ubija. Nisam navikao da ovako dugo vremena provodim na jednom mjestu.

Na radiju javljaju da je pala Cerska, Konjevic Polje... Samo lose vijesti, nista dobro covjek da cuje. Prostorija se pravo ugrijala. Ova toplota mi je tako dobro dosla. Sada bih mogao par sati sklopiti oci, prije nego sto nas probudi nosac hrane...

13.03.2006.

SUSRET GRADA I GRANATE NA CEKI

Da bi saznao vise klikni na CEKA

13.03.2006.

BEHIND ENEMY LINES

Nocas smo ponovo isli u izvidanje. Ovaj put smo isli u Duboki potok. Ponovo smo izasli ispred linije kod Satelitske antene. Nakon sto smo se spustili do mostice, krenuli smo uz potok. Kod ulaska u kanjon, ostavili smo dva vojnika za obezbjedenje ulaska u kanjon. Ostatak ekipe od sest vojnika nastavio je kretanje. Dosta dugo smo putovali. Teren je vrlo zeznut, svaki centimetar smo morali prepipati. Da slucajno nema koja mina. Cesto smo morali gaziti vodu, jer nije bilo drugog prolaza.

Nakon tri sata kretanje dosli smo do kuca koje se nalaze ispred linije gdje je tenk unisten. Nasli smo par poteznih mina, koje nismo dirali. Presli smo preko zice od mine i dosli do samog zida kuce. Podrumska vrata su bila otvorena. Nebi se reklo da neko zivi u kucama. Sigurno ulaze u toku dana u njih. Nismo nista dirali, samo smo se vratili nazad, istim putem.

Kada smo dosli nazad do potoka, okupili smo se na nekom drvenom mosticu. Tu smo ostavili dva vojnika da obezbjeduju put, koji je prelazio preko mostica. Ujedno je bio odlicno mjesto, za zasjedu, u slucaju da nas cetnici otkriju. Daljnje kretanje smo nastavili uz potok. Ubrzo smo dosli na dio koji nije bio prekriven sumom. Kretali smo se usporeno. Svakih minut bi napravili par koraka.

Dok je komandir isao ispred nas, ja sam sa pasivom osmatrao teren.. Vedro nebo, puno zvijezda je pomoglo da imam pregled terena skoro kao po danu. Konstantno zujanje pasive me strasno zamaralo. Jos uvijek mi zuji u usima. Jedan vojnik je nosio snajper sa pasivnim nisanom, tako da je i on osmatrao teren, skupa sa mnom.

Nakon dugog traganja za minama, uspjeli smo da ih nademo. Potezne mine su zatvarale ulaz u kanjon. Jednu zicu smo obiljezili, tako sto smo na nju okacili fluoroscentni marker, koji se koristi u artiljeriji. Pazljivo smo presli preko zice i nastavili sa daljnjih pretrazivanjem terena. Nakon desetak metara, ponovo smo naisli na drugi red mina.

Ponovili smo proceduru, obiljezavanja. Nakon cega smo nastavili kretanje, pipkajuci svaki centimetar zemlje. Ocekivali smo nagazne mine, koje ipak nismo nasli. Tacno nakon 5h od pocetka izvidanja, uspjeli smo da udemo cetnicima iza leda. Dosli smo na stazicu, kojom se penju prema rovu, koji se nalazi na chuki u groblju.

Bili smo iznenadeni, jer ovaj dio linije nismo mogli vidjeti ni od kuda sa nase linije. Cetnici ga nisu pokrili rovom. Kanjon je prazan, jedan rov je bio sa druge strane na vrhu kanjona, dok je prema Breziku prvi rov bio na cuki kod groblja. Ipak dobro zasticena linija. Ako te otkriju na vrijeme, nema sanse da se mozes izvuci ziv iz ove uvale. Par bombi bi sve rjesilo.

Nakon sto smo dosli na stazicu i tako uspjeli u potpunosti ispuniti zadatak, koji smo imali u planu, nase izvidanje je bilo zavrseno. Vise nije bilo potrebe da se krecemo dalje. Jedino ako nismo imali namjeru da odemo u Biosko na kafu. Nista nas vise nije sprjecavalo, da to i ucinimo. Bili smo gospodari situacije. Nalazili smo se cetnicima iza leda. Tako da smo im mogli komotno uci u rov i za usi ih izvesti vani.

Lezao sam na livadi, pored potoka. Sa moje lijeve strane preko potoka, prolazila je neka cesta. Iza mene je bila stazica, koja je vijugala uz brdo, prema Breziku. Tisinu su jedino remetili psi svojim lavezom. Zanimljivo, da se nije cuo niti jedan jedini metak. Jedna od rijetkih noci, kada se ne cuje pucnjava. Sreca pa je komandir dao nakon par minuta lezanja, znak za pokret. Voda u cizmama se pocela hladiti, tako da sam vec poceo da se tresem od zime.

Krenuli smo nazad, povlaceci se ponovo u moju tamnu kotlinu. Par minuta slobode, dobro mi je doslo, bar psihicki se sada bolje osjecam. Ipak smo uspjeli u necemo sto smo do sada samo mogli da sanjamo. Nasli smo jednu od rijetkih rupa na cetnickoj liniji...

12.03.2006.

VRIJEDI PROCITATI DO KRAJA

NEZAVISNE NOVINE

Mirsad Tokača: Samo fizički me mogu spriječiti da radim
Mirsad Tokača, direktor Istraživačko-dokumentacionog centra (IDC), kaže da nije učestvovao ni na koji način u raspravi koja se trenutno vodi pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu po osnovu tužbe BiH protiv SCG za agresiju i genocid.

Ističe da podaci IDC-a koje je pravni tim SCG iznio nisu dio njegovog izvještaja, jer izvještaj nikada i nije objavljen. Zbog toga je pisao Međunarodnom sudu pravde u Hagu jer ovakav postupak pravnog tima SCG smatra zloupotrebom.

Naglašava da takvi podaci i nisu relevantni bez njegovog tumačenja, kao što je to bilo u slučaju svjedočenja na suđenju Momčilu Krajišniku. Ovakvo iznošenje podataka smatra manipulacijom, a kompletnu atmosferu oko tužbe ocjenjuje napetom i ispolitizovanom.

Ističe da trenutno u bazi podataka IDC ima 96.175 imena i prezimena žrtava stradalih tokom rata u BiH, te da je to za pet hiljada imena više od kada je prije pet mjeseci organizovana prva prezentacija u Banjoj Luci.

"Znači da je ta naša kampanja i komunikacija s ljudima dala rezultate. To je odgovor građana na naš rad i do toga nam je stalo. Nije naša namjera bila da preuveličavamo, niti da smanjujemo ove brojeve već da ih prikažemo očima javnosti", kazao je Tokača.

Ističe da je sve što se dešavalo posljednja dva mjeseca oko negiranja podataka IDC-a "orkestrirana kampanja protiv njih i toga što rade, ali da je sve to imalo obrnut efekat od onoga što su oni koji su pokrenuli kampanju željeli". Tokača ocjenjuje da baza podataka IDC-a ima trend rasta i očekuje da će preći broj od 100.000 žrtava.

NN: Da li su svi ovi koji ne vjeruju Vašim istraživanjima ponudili svoje spiskove na osnovu kojih bi se moglo provjeriti ko sa kavim podacima raspolaže?

TOKAČA: Oni koji su najoštriji napadači nemaju ništa, nemaju argumente. Svaki kritički osvrt i svaki dobronamjeran dijalog je dobrodošao, ali ne možete kritikovati nešto što dobro ne poznajete, nemate informacija i niste našli za shodno ni da se raspitate jer su ova vrata bila svakome otvorena. Znači da nema dijaloga u kome je neko ukopan u svoj stav i ne želi da bilo šta provjeri. Nama je svaka informacija dobrodošla i sve što uradimo, mi ćemo dati u javnost. Oni koje ovo zanima dobiće informaciju. Jevreji i 60 godina poslije rade na ovakvom projektu. On neće biti završen ni kada nam jedno ime godišnje dođe u bazu podataka, ono će biti upisano. Ovo će se završiti samo u onom smilu što ćemo mi objaviti naše rzultate, podnijeti izvještaj donatorima. Ako imate 100.000 imena i očekujete još hiljadu, dvije ili tri hiljade, to neće bitno promijeniti situaciju. Mi već možemo pretpostaviti šta će se desiti do kraja. No, ovo je vrlo osjetljivo jer postoje ljudi koji hoće ovim da manipuliraju, ni da nas kritikuju, ni da nam pomognu da ovo dovedemo da kraja. Ovo je veliki teret za BiH, za sve građane BiH. Pojavljuju se razni spiskovi. Evo, imate posljednji primjer objavljivanja spiska sa 7.000 Srba iz Sarajeva u "Politici", a prije godinu je bilo 5.000. U Sarajevu ukupno nije ubijeno 7.000 civila.

NN: Poslije ove izjave opet će Vas napasti i to sa više strana.

TOKAČA: Naravno. Napašće svi oni koji se poigravaju ljudima. Njima nije stalo do istine. Imamo evidentirane mnoge Srbe koji su ubijeni u Sarajevu na razne načine. Zato je sada onim krugovima koji time manipuliraju najviše stalo da nema podataka, jer su oni svoje etničke spiskove držali odvojene i kako je kome trebalo tako su to plasirali. Nikada nisu ni dobivali odgovore jedni od drugih. Ja sam reagovao na spiskove iz Pala i na pojavu igara brojkama, dok kolege u Predsjedništvu BiH sjede i gledaju jedni druge. Ni na ovu cifru od 7.000 nisu reagovali. To je igra s građanima i emocijama građana srpske nacionalnosti. Juče sam dobio e-mail od Srbina koji živi u Beogradu i koji kaže da je na tom spisku našao cijelu jednu porodicu i svi oni su živi. Emocije ljudi su na granici i ne mogu da podnesu laži i manipulacije. Mi im moramo pomoći istinom.

NN: Mislite li da će se taj problem riješiti osnivanjem komisije koju obećavaju u federalnoj vladi nakon protesta Udruženja nestalih iz Istočnog Sarajeva?

TOKAČA: To je još jedan činovnički pristup problemu. Nije li apsurd da smo ovih dana imali inauguraciju troglavog direktorija Instituta za nestale osobe BiH koji bi morao imati prvorazredan zadatak da profesionalno, nepristrasno utvrdi činjenice. To je svrha Instituta, ljudi su za to plaćeni i iz budžeta se izdavaja novac za te svrhe. I sada formiramo komisiju nad Institutom, komisija na komisiju. To je samo zamagljivanje stavri. Zašto federalna vlada ne pokrene pitanje odgovornosti onih koji rade na tom problemu, umjesto formiranja komisije koja će obaviti njihov posao. Ne napadam nikoga personalno, već govorim principijelno. To je medvjeđa usluga i ljudima koji su u ovom institutu. Sada je odgovornost na Institutu. Umjesto takvog pristupa napravićemo komisiju, potrošiće novac i ne vjerujem da će biti značajnih rezultata. Ja ne vjerujem da je to doprinos razvoja Instituta za nestale čije sam ja osnivanje podržavao od početka. Da bismo sa etničkog traganja prešli na profesionalno traganje za ljudima, to mora da se promijeni.

NN: Jedan od direktora Instituta za nestale Amor Mašović bio je na sastanku s porodicama nestalih i premijerom Hadžipašićem, dakle, Institut je uključen u to.

TOKAČA: Ne znam ja ko je sjedio. Govorim o tome da je to medvjeđa usluga čak iako su oni u tome jer sami rade protiv sebe i pokazuju da su nedorasli poslovima koje su preuzeli. Nikakve komisije neće dati efekat ako ne pomognemo da to Institut radi.

NN: Jesu li podaci entitetskih komisija za nestale uključeni u bazu podataka IDC-a?

TOKAČA: Jesu. Koristili smo sve relevantne baze koje su postajale i ne samo njih. Lica koje oni vode kao nestale, vodimo i mi, iako pouzdano znamo da su ubijeni, ali dok ne budu ekshumirani, identifikovani tako ih registrujemo.

NN: Jeste li već napravili analize po kojima se zna koje su to kategorije ljudi ubijene i pod kojim okolnostima?

TOKAČA: Imamo jednu vrstu grube statistike, ali krećemo u niz veoma suptilnih analiza. Primjera radi, u kategoriji vojnika postoje ljudi koji su ubijeni kao ratni vojni zarobljenici. Sada imamo 57.529 ljudi koji su imali vojni status, sada pravimo podstatus vojnika koji su ubijeni kao ratni zarobljenici. To mijenja stvar jer su ratni vojni zarobljenici zaštićena kategorija, oni su zaštićeni Ženevskom konvencijom. Upravo zbog ovih analiza zasutavili smo javne prezentacije i u maju ponovo ćemo početi s tim. Na sugestije ljudi na prezentaciji u Banjoj Luci napravili smo i statističke podatke koliko je žena među žrtvama. Imaćemo precizan odnos i u podstatusima. Imaćemo još drugih analiza. Recimo, za Sarajevo, ljudi koji su poginuli u okruženju, izvan njega, ili ko je poginuo od granate, snajpera, ko zločinački, ko je vojnik, civil i ostalo. Sarajevo je posebno komplikovano. Naravno, uz sve te analize idu imena, a ne puki brojevi. Ovo su ljudski životi. Kamo sreće da su ti brojevi manji. Zamislite da neko na gomili ostavi toliko mrtvih ptica, pa svi bismo se zgražavali. Mi govorimo o ljudskim životima, kao šta je to tih pet hiljada, tih deset hiljada?!

NN: Mnogi koji su optuživali Vaš rad tvrde da je nejasna definicija žrtve. Recimo, da li su 12 banjolučkih beba žrtve rata jer su umrle zbog nedostatka kiseonika i da li su žrtve ljudi koji su se ubili pod ratnim pritiskom?

TOKAČA: Možete definisati sve u zavisnosti od onoga šta hoćete da postignete. Složiću se s onima koji koriste termin žrtve u najširem smislu. Žrtva smo ja, Vi, oni traumatizirani zbog granata i snajpera, vojnici po četiri godine u rovu, oni koji su živjeli u podrumu bez vode i struje i banjolučke bebe koje su zbog nedostatka kisika umrle, žrtve su i njihove porodice. Mi smo definirali žrtvu da su to ljudi ubijeni u direktnom odnosu s vojnim dejstvima. Bavimo se ubijenim i nestalim, bavimo se nasilnom smrti. Ne bavimo se demografskim gubicima stanovništva, već fizičkim gubicima stanovništva, nasilnom smrću građana BiH. Naša definicija žrtve je vrlo uska. Mi radimo ono što nije htjela da uradi država, hoćemo da skinemo teško breme ili bar da ga olakšamo. Građani BiH imaju jednu instituciju u IDC-u gdje mogu da dođu i na našem ulazu niko ne vadi članske karte, ni stranačke, ni vjerske, već dolaze kao građani da vide ima li na spisku neko ko je njima drag.

NN: Kako se osjećate nakon optužbi da ste svojim istraživanjima pomogli odbrani SCG pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu?

TOKAČA: Ja u tom procesu nisam sudjelovao, a sve gluposti koje se pričaju okolo su pokušaj manipulacije. Međunarodni sud pravde je ozbiljna institucija. Vidio sam da je tim SCG pominjao podatke IDC-a. Podatak koji sam ja objavio nije konačan. Ako izvučete ovu cifru, dobićete pogrešan zaključak. Oni su mogli naći i druge brojeve, zašto nisu uzeli zadnje brojeve? Pomenuli su moj izvještaj. Ja nisam objavio nikakav izvještaj. Dakle, obmanuli su sud. Ja ću napisati pismo sudu i obavijestiću ih da je to korištenje podatka krajnje nekorektno i to nije istina, jer danas imamo znatno veći broj i krajnje je nekorektno izvlačiti iz konteksta informaciju koja nije imala svrhu koju oni žele da ima. Mi nismo govorili o konačnim izvještajima već smo uradili prezentacije kako bismo potakli ljude da nam pomognu da ovaj projekat nastavimo da radimo ovim intenzitetom. Lagati, bukvalno lagati pred sudom da je to naš izvještaj je krajnje neodgovorno. To su manipulacije.

NN: I prije odbrane pravnog tima SCG u BiH su Vas optuživali da radite po njihovom diktatu.

TOKAČA: Umjesto čisto pravne argumentacije, cijela je stvar vezana za ovaj spor krajnje ispolitizirana, podgrijavana, poticani su animoziteti. Čini mi se da se samo dolijeva ulje na vatru umjesto da se u smirenoj atmosferi razgovara. Osim toga, ovo što sam uradio je veoma argumentovano. I dokazuje upravo ono što se na sudu dokazuje - zakonitost pojave. Svjedočio sam u Hagu u slučaju "Krajišnik" i pokazao rezultate, pokazao vrlo precizno šta se dešavalo i kako se dešavalo. Interpretacija ovih podataka bez mog znanja, bez ulaženja u sve detelja je zloupotreba. Ne dokazuje se gendocid ni sa 100.000, ni sa 500.000, ni sa 50.000 ubijenih. Dokazuje se namjerom za iskorjenjivanje i podvrgavanje jedne etničke grupe koja će dovesti do njenog nestanka. Ja ću dokazati genocid kao što ga je dokazo i Haški tribunal u slučaju Srebrenice na 8.000 ljudi. Kada je donošena presuda Krstiću, Sud je raspolagao sa 7.400 imena. Brojevi tu ne igraju ulogu. Sadržaj brojeva je važan.

NN: Je li Vam sada otežan način rada?

TOKAČA: Meni nije otežan način rada. Meni je uvijek bilo teško. Samo fizički me mogu spriječiti da radim.

NN: Ipak ste do maja odgodili prezentacije, čini se da to ima veze s tužbom u Hagu, jer tada se ova rasprava završava?

TOKAČA: Nisam mogao fizički da stignem da to uradim, a nije bilo ni novca. U takvim interpretacijama se vide zle namjere. Jer za SCG ovo što radimo je pozitvno jer je kao broj manji, a u BiH imaju izgovor kao mi smo tužili i dobili bismo spor da nije bilo njih u IDC-u i njihovih podataka. I jedni i drugi tjeraju vodu na svoj mlin. Ja u tome nisam učestvovao i niko me zato ne može optuživati. Ovo je potpuno nezavisno istraživanje. Nije naručivano. Da je bilo naručeno, bilo bi valjda povoljnije. Ovi koji me u Sarajevu optužuju da sam špijun, plaćenik, te srbijnaski doušnik i kolaborator govori o njihovoj nesposobnosti. Opet ovim drugima to treba iz njihovih razloga. Ovo nisu podaci koje su oni imali i nisu im od koristi. Sud je ozbiljna institucija u koju ne možete doći i reći da je tamo neki čovjek radio neko istraživanje i da vam to bude argument. Zašto bi ovo bilo kome bilo relevantno, ne može biti relevantno dok ne ugleda svjetlost dana ili može biti relevantno na način kako je to uradio Tribunal u Hagu da mene pozove da obrazložim i napravim analizu.

Na spisku 96.175 ubijenih i nestalih
U bazi podataka IDC-a trenutno se nalazi 96.175 ubijenih i nestalih građana BiH. Od toga je 63.994 Bošnjaka, ili 66,23 odsto, zatim 24.206 Srba ili 25,06 odsto, te 7.338 Hrvata ili 7,59 odsto, dok je ostalih 637 ili 0,66 odsto. Od ukupnog broja ubijenih i nestalih 38.645 su civili, dok je 57.529 vojnika i jedna osba čiji je stus nepoznat. Među nastradalim civilima ima 32.723 Bošnjaka ili 33,87 odsto, zatim 3.555 Srba ili 3,68 odsto, te 1.899 Hrvata ili 1,97 odsto, te 466 ostalih ili 0,48 odsto. Od ukupnog broja ubijenih i nestalih vojnika registrovano je 31.270 Bošnjaka (32,36 odsto), zatim 20.649 Srba (21.37 odsto), te 5.439 Hrvata (5,63 odsto) i 171 ostalih (0,18 odsto).

11.03.2006.

SVEMU DODE KRAJ NA ZALOST OVAJ PUT MALO PRERANO


11.03.2006.

EVOLUCIJA


10.03.2006.

KRVAVI PLOCNICI


10.03.2006.

KRAJ JEDNE PRICE

Sekunde su prolazile tako sporo, ispred ociju su se smjenjivale slike protekle godine. Od dana kada sam prvi put ugledao ovaj tenk. Dana kada je vojnik sa dvogledom sjedio na njemu i navodio nisandziju a mi bespomocno posmatrali sve to. Dana kada je pogodio kucu u kojoj smo spavali na brusuljama. Dana kada je rusio kuce po Hladivodama. Dana kada je probio nasip i ubacio granatu rezervoar. Dana kada je masakrirao petoricu momaka koji su vukli drva ispod kasarne na Zmajevcu medu kojima je bio i Adnan, Haretov brat. Dana kada je pogodio grupu vojnika iz Paljanske cete, koji su izginuli pored Subarine kuce. Svakodnevnog gadanja kasarne na Zmajevcu. Dana kada su poginula dvojica vojnika iz jurisne cete u sumi iznad Hladivoda. Dana kada je pogodio u osmatracki rov, te me na trenutak oslijepio. Dana kada smo ga fulili...

Misli je prekinula explozija rakete. Nakon cega je nastupilo zatisje, koje je trajalo par sec, vojnik u transeu pored nas je prekinuo sutnju rjecima
- Jebasmo mu mater!!

Tom recenicom kao da je dao signal da festa moze poceti. Cijelom linijom pocela je odjekivati pucnjava. Izgleda da su svi koji su imali pusku u tom momentu istresli po rafal. Ja sam gurnuo kocnicu od snajpera do dna, tako da sam ga na silu natjerao da puca rafalno. Stresao sam par metaka koji su bili u okviru. Skakao sam po transeu od srece. Ljudi su vristali oko mene, bila je prava ludnica. Mislim da je za vecinu nas ovo najsretniji dan u zivotu.

Trcao sam transeom prema rezervoaru. Gdje sam se susreo sa Haretom. Zagrlili smo se, plakao je, tuga i sreca kod njega su bili pomjesani. Da bih ga utjesio rekao sam.
- Ipak smo ga uspjeli unistiti i osvetiti one koji su poginuli.
- Znam, ali to Adnana i ostale nece vratiti.

Tom recenicom me paralizovao. Osveta ne znaci nista, jedan izgubljeni zivot se nece nadoknaditi oduzimanjem drugog. Tako ni unistenje ovog tenka i cetnika u njemu nece vratiti Adnana kao ni ostale. Rjesenje nije u ubistvima, rjesenje je da sve ovo stane i da niko vise ne gine. Na zalost to ne zavisi od nas. Sve ovo ce trajati jos dugo i jos ce puno zivota da bude unisteno. Jos puno ce se oduzeti zivota djeci poput Adnana. Umjesto da im poklonimo djetinjstvo puno srece, mi im saljemo smrt i patnju. Jadan li je ovaj ljudski rod, kada je spao na sve ovo.

Nakon sto sam se malo pribrao, od pocetnog soka, uspio sam samo reci
- Znam Hare ali bar smo ga zaustavili u daljnjem ubijanju.

Stajali smo jedan pored drugog. Haretu su suze i dalje tekle na oci. Ja sam gledao prema Breziku, mada mi je pogled bio prazan. Uzbudenje koje sam osjetio, kada smo pogodili tenk, splasnulo je. Tako da sam lebdio izmedu dvoje nista. Totalna praznina je bila oko mene. Cak nisam vise osjecao ni srecu sto smo se rjesili grdosije.

Ubrzo smo krenuli nazad. Zadatak je uspjesno obavljen. Glava me ponovo pocela boljeti. Cak ni unistenje tenka joj nije pomoglo. Ostaje mi da trpim bol do iftara, mozda nakon sto nesto pojedem i prode bol. Kada smo se spustali izmedu izgorjelih kuca na Brusuljama. Razmisljao sam o protekloj godini rata i vremena koje sam provo po napustenim transeama koje su vijugale po svuda. Koliko je ugradeno zivota, bola, patnje... u njih da bi sada zjapile prazne.

Moja zelja se ispunila. Sada mogu serbez i poginuti, nemam vise zaliti ni za cim. Roditelji su zivi. Ako poginem ostat ce moj dnevnik, mogu ga procitati i vidjeti da sam ipak bio vrijedan zivota kojeg su mi podarili. Nisam bio mis koji je poklekao kada je naisao na neki problem. Primao sam udarce ali sam ih isto tako i uzvracao, svaki put kada mi se ukazala prilika za to. Jos kada bih cuo pozitivne vijesti za brata i njegovu familiju, tada bih tek bio sretan u potpunosti. Nakon toga vise ne bih imao nikakvih problema, sve bi mi bilo ravno do mora.

Zivot ide dalje. Ovim nije ni blizu zavrsen rat, vec samo jedna krvava prica. Valja meni jos puno rovova i blatnjavih transea proci. Sutra vec moramo na obuku za PAT trocjevac...

09.03.2006.

RATNE RANE


09.03.2006.

MAMAC

Umjesto izvidanja, dobili smo novi zadatak. Ponovo smo dobili jednu raketu, da gadamo tenk u Breziku. Imamo zadatak da gadamo snajperima sve sto se krece a u nasem je dometu. PAM sa Borija drzi putnu komunikaciju Hresa – Vogosca pod stalnom paljbom. Dogovorili smo se pamistom, da gada od ceste do Donjeg Bioska, nasa je odgovornost sve sto se nalazi u rejonu ispod toga.

Pamista je uspio popodne da zatvori skroz put od Barica do Bioska. Par vozaca koji su pokusali da glume heroje, brzo su zaustavljeni. Za sada pamista odraduje posao mamca za svaku pohvalu. Mi smo se rasporedili od Orlica do vrha Hladivoda. Ispalio sam do sada oko pedeset metaka iz snajpera. Svakih par minuta obidem sve otvore na rovovima i posaljem koji metak u njihovom pravcu.

Ljudi sa linije nam pomazu koliko mogu. Na zalost izgleda da tenk nece izaci. Vec polagano gubim nadu. Izgleda da ne smije. Par puta ga je palio i turirao. Ipak se nije smio usuditi da izade iz sume. Kako vrijeme odmice mi smo intezivirali pucanje. Nemamo drugog nacina da ga natjeramo da izade, nego da ga isprovociramo. Sinoc nisam oka sklopio, tako da me sada glava razvaljuje od bolova.

Dok sam se trudio da pobjedim bol, koja je bila sve jaca i jaca. Cuo se rad tenka, snajperista pored mene, je molio boga da nam pomogne. Trazio je od njega da da hrabrosti tenkisti da izade i tako zavrsimo ovu igru macke i misa. Vojnici koji su bili na strazi, stalno su prolazili tamo vamo transeom. Sa svojim uniformama od deka, na koje se lijepilo blato sa zidova transea.

Gledao sam kroz optiku, i povremeno ispaljivao po koji metak. Tek toliko da ucestvujem o svemu tome. Nisam vise mogao da kontrolisem bol u glavi.
- Gadaj ti, ja vise ne mogu, ja cu sada ovdje da malo legnem.
- Nisi normalan, gdje ces u ovo blato leci.
- Ne mogu vise, glava me razvaljuje, ispred ociju mi setaju kruzici, ne vidim vise na oci, ovo je sigurno od ne spavanja.

Spustio sam se i sjeo u blatnjavi transe. Vise mi nije bilo ni do cega. PAM sa borija je stemao po putu. Mi vec nismo imali sta pucati. Nista se nije moglo vidjeti u dometu snajpera. Vojnik pored mene je progovorio
- Ako ga ovaj pamista ne isprovocira, nece niko.
- I ja tako mislim, pogotovo jer znam pamistu, ludak je pravi.

Taman sam se ispruzio u blatu kada je vojnik rekao
- Evo ga krenuo je!
- Gdje krenuo?
- Da izade.
Skocio sam na noge istog momenta, zaboravio sam na glavobolju. Naslonio sam se na transe i gledao prema Breziku. Od kuda je tenk, trebao da izade na livadu. Ponavaljali smo skupa u glas.
- Hajde, jos samo malo, slobodno samo jos malo. Necemo ti nista, samo izadi.

Napokon je izasao na livadu. Nakon sto je stao. Vidjeli smo da se okrenuo prema kamenolomu na Borijama PAM mu je bio trn u oku, ipak je on odigrao kljucnu ulogu. Neko od vojnika je uzviknuo
- Evo rakete!
Podigao sam glavu i vidio je kako putuje prema cilju. Zanijemili smo svi u tom momentu, pratili smo je i molili se bogu da ovaj put pogodi cilj, ovaj put nije smjela fuliti...

08.03.2006.

NA KRILIMA STRAHA


08.03.2006.

PSIHO TEST

Ustao sam jutros rano. Klanjao sam rani sabah, nakon toga vise nisam mogao zaspati. Dao sam sebi zadatak, ako nema nocnog izvidanja idem na spavanje najkasnije u jedanaest sati. Samo tako mogu funkcionisati sljedeci dan pribrano. Zbog svakodnevnog izvidanja i kretanja, iscrpim se pravo. Dovoljno je samo da vucem ovu opremu na sebi do Borija i nazad, ne treba mi nista vise. Snajper, hekler, pancir, ruksak sa teleskopom, postoljem i dvogledom i jos par gluposti u njemu, cine jednu pozamasnu tezinu. Nekada imam osjecaj da je oprema teza od mene.

Subara i dalje insistira na jutarnjoj fiskulturi. Jutros sam im se i ja pridruzio. Skupio je vec sedam ljudi. Kako je poceo mozda i uspije okupiti jedinicu, skoro pa je stigao nas vod sa brojem ljudi. Uporan je, mozda i uspije napraviti od ove djecurlije nesto. Kod drugog voda izvidaca imaju dvije djevojke. Jedna je odlucila da ide kod Cele u jurisnike. Tamo joj je momak, tako da ce nas izgleda napustiti ovih dana. Zao mi je sto ide, bila je pravo dobra raja. Od pocetka rata je bila u izvidacima.

Dvojica vojnika, koji su bili ne rasporedeni dosli su kod nas u vod. Nisu se puno promijenili od onog dana kada su zezali novajliju u kasarni na Bistriku. Jos uvijek budalesaju. Sa njima sam ovih dana planirao da idemo za Gorazde. Tamo je pravo zanimljiv rat. Ovdje nam je postalo dosadno. Napisali smo molbu za prekomandu i predali u brigadu. Vidjet cemo da li ce nam odobriti prelazak. Jedini problem koji ce ostati, ako nam odobre prekomandu je da cemo i tamo gladovati. Kako javljaju na vijestima, tamo je gore nego ovdje.

Meni je svejedno vise, navikao sam se na ovu glad. Jeste da ubija ali ipak se zivi sa njom. Ne znam kako bi se i osjecao da se najedem. Jos uvijek secer ne uzimam nikako. Caj je bez secera, kafu ne pijem... Tako da u stvari zivim bez unosenja secera u organizam. Valjda ga ima u ovoj leci i rizi. Inace ne bih mogao biti ziv do sada.

Juce smo isli da radimo neki psiho test. Sa nama su isli i jurisnici. Da vide da li zadovoljavamo kriterije za ove jedinice u kojima se nalazimo. Nakon sto su nam podijelili testove, imali smo trideset minuta da ih uradimo. Bila je prava zezancija sve to. Koliko je bilo glupih pitanja, mi smo jos vise dali glupih odgovora. Dovoljno smo ludi sto smo dosli tu dobrovoljno, jos nas oni uzeli zajebavati sa ovim. Izgleda da je svrha svega ovoga, da je neko sebi nasao ratni raspored. Tako sto ce sve jedinice u gradu testirati. Dok to zavrsi, taman ce doci vrijeme za jos jednu provjeru. Nema sanse da ce nekoga izbaciti iz “tabut” jedinice i ovako su jedva skupili ovo raje sto je tu. Pogotovo jurisnike njih su nazor skupili, za razliku od nas koji smo tu dobrovoljno.

Niko normalan nece doci u diverzante. Svakako je ovo samo bespotrebno izlaganje smrti. Ipak neko mora i ovo raditi. Ako nista bar si u boljoj situaciji da roknes nekog cetu, nego ako si na liniji i cekas da on tebe rokne.

Novajlija maneken je sada ulazio u spavaonu. Stanje je pripravnosti, uz to veceras imamo nocno izvidanje. Rekao mi je da je logisticar otvorio skladiste. Trebamo izuzeti potrebnu opremu i hranu. Momak je pravo super, uvijek je nasmijan, tako da zraci nekom pozitivnom energijom. Ne moze covjeku biti dosadno sa njim. Nadimak mu je Kepa, lahko za zapamtiti.

Sada idem i ja uzeti opremu. Valja veceras provesti noc pod vedrim nebom...

07.03.2006.

POGLED U NEIZVJESNOST


07.03.2006.

DEMINIRANJE

Sinoc smo bili u izvidanju u rejona Sucura kuca. Izasli smo ispred linije kod “satelitske antene”. Nakon cega smo ostavili u jednoj napustenoj kuci vojnika sa pasivnim dvogledom, da osmatra teren ispred nas. Petorica nas je nastavilo kretanje dalje.

Komandir je isao naprijed, dok smo nas cetvorica pazili na bokove. Na putu koji ide od kuce i prelazi preko malog mostica, zemlja je izrovana tenkovskim gusjenicama. Nakon sto smo presli mostic krenuli smo uz bascu, prema brdu i kucama koje su se nalazile na njemu. U mraku smo naisli na zicu, od navodece rakete, koja je prije par dana fulila tenk.

Nakon sto smo usli u kuce na drugoj strani potoka. Ispred nas je bila cistina, koja se pruzala prema Sucura kucama. Pozvali smo vojnika, koji je ostao u kuci sa druge strane potoka, da dode do nas. Nakon cega smo mu dali novi zadatak, da osmatra prostor ispred nas. Sa njim je ostao jos jedan vojnik, koji je inace snajperista u izvidackom vodu. Momak koji malo prica ali puno radi. Najuspjesniji je snajperista u nasoj jedinici. Nisam cuo da je do sada imao promasaj. Njegov zadatak je bio da sa nocnom optikom prati cetnicku liniju.

Mi smo nastavili kretanje, preko livade koje se pruzala prema Sucura kucama. Ovaj put smo otisli malo visocije, da bi dosli izmedu rova kod betonskog stuba od dalekovoda i rova koji se nalazi iznad Sucura kuca u sumi. Kretali smo se puzevom brzinom. Ipak je pod cizmama je pucketala smrznuta trava. Nakon pola sata, uspjeli smo da nademo potezne mine, koje smo uocili prilikom osmatranja terena teleskopom. Ja sam ostao na livadi, iznad samih Sucura kuca. Jedan vojnik je bio lijevo od mene, pokrivajuci teren prema Breziku, dok je treci pratio komandira, koji je prstima pratio kretanje zice od mine.

Lezao sam u travi, koja je mirisala na trulez i vlagu. Kako je noc odmicala, postajalo je sve hladnije. Prsti ruku su mi lagano otkazivali poslusnot, rukavice nisu pomagale. Po neki rafal sa cetnicke linije bi se povremeno prolomio kotlinom, parajuci tisinu. Imao sam i ja zelju, da jedan stresem, tek onako, da bih malo ubrzao rad srca i tako ugrijao bar na trenutak skoro zaledeno tijelo.

Noc je odmicala, pogledao sam na sat i vidio da vrijeme sehura istice. Izvadio sam iz dzepa slani keks iz lanch paketa. Otpakovao sam ga, te polagano grickao i otapao u ustima. Izvadio sam cuturicu sa vodom iz ruksaka. Otvorio sam je i prinio ustima, nista nije izlazilo. Prodrmao sam je i skontao da je ono malo voda unutra zaledeno. Posto nije bilo nista od vode, zanijetio i zapostio nastupajuci dan ramazana.

Komandir je u meduvremenu uspio onesposobiti pet poteznih mina, umjesto exploziva u njih je stavio spuzvene valjke, koje smo ranije pripremili za ovu svrhu. Nakon sto smo izvrsili zadatak, krenuli smo nazad. Kada sam ustao, tek sam tada skontao koliko sam se smrznuo. Tresao sam se od hladnoce. Prste u nogu skoro da nisam osjecao. Kretanje mi je pomoglo da se malo ugrijem. Krvotok je ponovo poceo da funkcionise.

Pri povratku smo pokupili jednu od odbacenih cahuru od tenkovskih granata koje su se nalazile pored puta iza “satelitske antene”.Donijeli smo je u bazu. Pancirno zrno, koje nam je uletilo u hangar na zmajevcu smo stavili u nju. Sada je kompletna. Mozda je cak cahura i zrno od istog tenka.

Kada sam se docepao spavaone, uvukao sam se u vrecu za spavanje. Jos sam jednu vrecu uzeo sa susjednog kreveta od vojnika koji nije bio tu. Brzo sam uspio da se malo ugrijem. Nakon cega sam zaspao. Probudio sam se prije sat vremena. Prespavao sam cijeli dan, Skoro pa ce i vrijeme iftara...

06.03.2006.

UZARENI SIJACI SMRTI NA ASFALTU


06.03.2006.

FORMIRANJE JEDNICE

Proteklih dana se desilo puno toga. Faruk je preuzeo komandu jedinicom. Tako da smo sada pravo zadovoljni. Jedinica je dobila neki novi izgled. Dosta je strog, nema nikakvih budalesanja po kasarni. Zivimo prema nekim novouspostavljenim normama. Ustajanje, smotra jedinice, radni zadaci, ciscenje kasarne, izvjestaji, raspored zadataka za sutra, spavanje... Sve je regulisano. Tako da nema prostora da bi se neko izvlacio.

Momak je dosta strog. Cesto zna podici glas, kada se naljuti ima obicaj reci “nije vam ovo vatrogasno udruzenje”. Do sada niko nije imao razloga da mu se suprostavi. Sa nama ide u izvidanje. Obavlja skoro sve zadatke kao i ostatak jedinice.

Ovih dana nije bilo nekog posla. Par puta sam izasao na snajperanje, po par sati i to je sve. Svaki dan imamo dva sata predavanja iz neke oblasti. Ucimo miniranje i deminiranje svim vrstama mina. Najvise su me zanimale mine iznenadenja. Za ne povjerovati kako se jednostavno postavljaju a kako covjek od njih moze stradati. Danas smo imali predavanje iz prve pomoci. Uvjezbavali smo sitnice koje mogu zivot spasiti.

Komanda nam je poslala u jedinicu dva ABHO izvidaca. Poznajem ih od prije. Bili su u
kasarni Zmajevac na istim zadacima. Obadvojica imaju problema sa vidom. Jedan je prije rata bio student hemije. Prema prici koju sam cuo, bio je student generacije. Meni je prava shega od covjeka. Fura se na specijalne jedinice stranih vojnih sila. Tako da ga redovno lozimo na to. Rasporedili su ga kod Subare u vod. Drugi momak je vise gitarista, nego ratnik. Odmah je poceo da pjeva i svira gitaru po kasarni. Njega je zapao drugi izvidacki vod.

Oformili smo i veziste. Trojica momaka koji ce raditi u nasem centru veze. Svi su bili na Zmajevcu sa mnom u jedinici. Grupa intelektualaca. Drago mi je da su tu, kao i uvijek se ima nesto pametno cuti od njih. Cak svi dobro poznaju rad na kompjuteru. Isli smo juce popodne u Titovu da gledamo oglase koje raja lijepi. Nismo imali srece, nismo nasli kompjuter koji su trazili.

Jutros je u nas vod dosao jos jedan novi vojnik. Do sada je bio na Hladivodama u osmatracima. Mlad momak, nema jos osamnaest godina. Prije bi ga covjek smjestio u manekene nego u ratnike. Poznaje se od pocetka rata sa komandirom. Tako da je dosao pravo kod nas u vod. Dao sam mu slobodno mjesto u prizemlju mog kreveta. Sada smo malo popunili brojno stanje. Sutra ce i Asko da prede kod nas u vod, tako da cemo se popeti na brojku od deset ljudi.

Ovih dana je dosao jos jedan momak, student medicine. On se vodi u ovom vodu, mada sam ga ja prvi put vidio prije par dana. Imao je ispite, tako da je imao odobreni dopust. Tu su i trojica vojnika koji su bili u ovom vodu, koji jos uvijek nisu rjesili svoj status, nakon reorganizacije jedinice. Jedan je juce presao u izvidace. Druga dvojica jos uvijek nisu donijeli odluku. Komandir im je dao jos tri dana da se odluce. Nakon toga ce ih smatrati dezerterima.

Subara jos uvijek nije uspio da oformi vod. Doveo je neku raju iz moje ulice. Samo jedan od njih je do sada bio u vojsci. Sada pokusava da ih obuci i napravi nesto od njih. Svako jutro ustaju prije ostalih u kasarni, rade fiskulturu. Jos nije sa njima isao niti jednom na teren. Kako li ce sve to sa njima ispasti, vidjet cemo. Samo mu mogu pozeljeti puno srece...

05.03.2006.

SLIKA IZ PERIODA O KOJEM SADA PISEM


04.03.2006.

MA NEMA TEORIJE


03.03.2006.

NADAM SE DA MU JE ROK UPOTREBE ISTEKAO ZA SVA VREMENA


03.03.2006.

PROMASAJ

Danas je planirano da se unisti tenk u Breziku. Jutros sam rano dosao na osmatranje rejona Brezika i tenka koji se nalazi u njemu. Cijelo tijelo mi treperi od srece. Ne mogu opisati kako se osjecam. Na Borijama smo uspostavili osmatracnicu na kamenolomu.

Predlagali smo da se lanser iznese na kamenolom, odakle bi imali bolji pregled terena. Posada lansera nije zeljela da cuje za tu opciju. Izabrali su Brusulje, kao polozaj koji im odgovara. Mi smo svakako u svemu ovome samo osmatraci, nase je samo da tenk bude na poziciji, na kojoj ce biti vidljiva meta.

Lezali smo medu borovima, odakle smo imali odlican pregled desavanja. Vidjeli smo vojnika koji je podesio lanser, nanisanio i ispalio raketu. Gledao sam dvogledom prema tenku. Raketa je isla ravno prema cilju. Srce mi je lupalo od uzbudenja. Prije nego sto je udarila, ja sam vec vidio tenk kako gori.

Granata je explodirala. Nakon cega se digao dim. Umjesto da vristim od srece ja sam se ukocio od zalosti. Granata je pogodila u zemlju ispred tenka. Nakon sto sam sam se malo pribrao, poceo sam da psujem, u bjesu sam tresnuo sakom od bor, osjetio sam uzasnu bol, zatvorio sam oci od bola koji me nije sprijecio da nastavim sa psovkama. Osjecaji bola i tuge su se mjesali, skoro da sam plakao.

Dok smo mi tugovali, tenk se povukao u sumu. Izgubili smo priliku da ga unistimo. Dubrad su uspjela da izvuku zivu glavu. Prokleta granata je podbacila. Bio sam ljut na momka koji je pucao. Mada znam da ni njemu nije lahko. Ko zna gdje ce vec danas otici, ponovo da gada metu. Od njegove spretne ruke, zavise mnogi zivoti u ovom gradu. Na zalost nasi zivoti ce i dalje da zavise od tenkiste u breziku. Ne vjerujem da ce i on nakon ovoga imati guzice da izade ponovo na livadu i da mirno puca.

Dosli smo do kasarne na Kovacima a da niko nije progovorio niti jedne rijeci. Ja sam u mislima, upravljao raketom. Podizao sam je u zadnjem momentu i pogadao tenk. Zelio sam popraviti nesto sto je bilo nepopravljivo. Toliko smo dugo cekali ovaj dan i ovako na kraju da se zavrsi. Zelio bih da se probudim i da je ovo samo ruzan san...

02.03.2006.

ABSOLUT SARAJEVO


02.03.2006.

ZA JEDNU NOC KAD OSTARIS

Jutros sam isao na izvidanje. Nasi imaju problema sa izradom osmatracnice. Ludaci iz brigade su im naredili da ispred prve linije naprave osmatracnicu. Par puta su ih do sada cetnici gadali BST-m. Trazili smo izmjestanje osmatracnice, na zalost iz komande to nisu dozvolili.

Juce je ta glupost zavrsila katastrofalno. Pogodili su nam osmatracnicu Safet Bicic je poginuo. Ljut sam, grizem, ujedam... Koliko smo se samo opirali glupo postavljenom polozaju za osmatracnicu. Nisu nas htjeli poslusati, kao da je osmatracnica nesto sto mora biti sto blize cetnickim polozajima.

Danas sam se ponovo uvjerio da nema teoretske sanse da osmatracnica ostane na mjestu gdje ju je neka budala zamislila. Izvucena je ispred nase linije. Po noci joj se moze prici i za usi izvesti ljude iz nje. Ako dozvolimo da ova odluka ostane, ne vjerujem da ce neko od osmatraca zivjeti duze od par dana. Sam prilaz osmatracnici u toku dana je vrlo opasan.

Nasao sam skolskog na osmatracnici. Ponovo je prestrasen. Smrt suborca ga je pravo pogodila. Ovo mu je prvi susret sa smrcu vojnika koji je bio sa njim. Trebat ce mu vremena da ovo nekako preboli. Potisnut iz sjecanja ovu smrt nece moci. Ne moze se izbrisati sve ovo tako lahko. Kvalitetan neki zapis se koristi da bi se sav ovaj jad, zapisao u mozdane vijuge.

Sutra je zakazana dzenaza na Kovacima. Jos jedan suborac je otisao. Ostala je iza njega zena sa djecom. U kasarni se osjeti neka praznina. Dobro poznata tisina, koja zavlada nakon svake pogibije. Nema niko snage da bi nesto rekao, svi cekamo da vrijeme ucini svoje. Za par dana cemo sigurno imati neki drugi problem, koji ce okupirati nase misli. Tako da necemo imati vremena da razisljamo o ovoj smrti...

Ja sam veceras dezurni oficir. Znaci noc, bez sna. Sreca pa imam akumulator, tako da mogu slusati nocni program na radiju. Svakako ce malo ko veceras mirno spavati. Svi ce sigurno vrtiti film sjecajuci se Safeta. Dok smo bili na Zmajevcu, njegova spuzva za spavanje bila je sa moje lijeve strane. Raspored u koloni, nas je spojio tako da smo na Trebevicu prvi dan proveli, jedan pored drugog.. Covjek koji nije zalio sebe. Cak i u najtezim trenucima svoga zivota, mislio je na porodicu a ne na sebe. Sada porodica nastavlja bez njega. Kako ce uspjeti i da li ce uopste uspjeti da se izbori za zivot u ovom paklu? Neka im je dragi Allah na pomoci.

Pricaj mi nesto lijepo jedina,
Hajde otjeraj ovaj oblak tuge iznad nas
Znas danas je, otiso prijatelj moj, prijatelj tvoj

Nemoj plakati mogli bi nas cuti,
Nase suze njihov su smijeh,
Hej nikad nemoj plakati,
Pusti nek se slute, mozda ce suze mozda ce smijeh

Za jednu noc kad ostaris,
Kada druga izgubis,
Cehovi su placeni, al si duzan sudbini

Ljubi me kao nekad jedina,
Nismo mi za ova zla vremena
Kao nekad, ljubime jedina

Jednom ce zlo i ova bol zauvijek proc
Ko ce onda smjeti, lastama reci,
Kad se vrate da nemaju dom
Dal’ ce iko moc, pogledat u oci
Onog sto je sve izgubio

Za jednu noc kad ostaris,
Kada druga izgubis,
Cehovi su placeni, al si duzan sudbini...

01.03.2006.

HOLLYWOOD


01.03.2006.

SJECAS LI SE SARAJEVA



Film koji sam zelio a nisam uspjevao da pogledam sve do sinoc. Imao sam cast da isti dobijem direktno od autora filma. Do sada sam na ovom blogu, opisao skoro godinu dana svoga ratnog puta. Cijelo vrijeme sam znao da mi nesto fali, nesto sto nisam mogao da odgonetnem. Kada sam pogledao ovaj film, shvatio sam da je to zvuk. Nisam uspio nikada opisati zvuk detonaciju granate, zvizduk metka, paklene tisine... To je ono sto moja olovka nije uspjela zabiljeziti za razliku od kamere.

Mogu se pohvaliti da sam imao cast ’93 da stanem ispred kamere koja je snimila vecinu materijala za ovaj vrhunski film. Ako se ista jednog dana nade na aukcijskoj prodaji, pokusat cu je kupiti :).

Preporucujem svima da pogledaju ovaj dokumentarni film, koji je nastao zahvaljujuci hrabrosti ljudi koji su cesto rizikujuci vlastiti zivot, sa amaterskom kamerom u ruci snimali svakodnevno razaranje Sarajeva.

01.03.2006.

NAMJENSKA INDUSTRIJA

Ne polazi mi za rukom vec duze vremena da zamislim kraj rata. Mi smo nemocni, sa ovim oruzjem koje imamo. Koristimo exploziv od cetnickih granata koje ne explodiraju. Bombe, tromblone, granate... punimo komadima eksera, armature, svih mogucih metala koji nam dodu pod ruku. Da kojim slucajem explodira svaka granata koju cetnici ispale, mi bi ostali bez exploziva vrlo brzo. Na srecu, veliki broj projektila ipak ne explodira.

Jos uvijek su nam dosta lose bombe i trombloni koje proizvodimo. Vrlo cesto trombloni pucaju na pusci. Ja tromblon ne smijem ispaliti osim sa ramena. Strah me da mi ne pukne prilikom ispaljenja i tako ne zavrsim svoju karijeru. Bombe su prica za sebe. Zezamo se da se prije udara za aktiviranje, treba halaliti sa zivotom. Cesto taj prvi udar, bude ujedno i udar nakon kojeg bomba explodira u ruci.

Ovih dana je bilo struje, neki kabal iz poste smo dovukli do kasarne, tako da sam prvi put od pocetka rata imao priliku da uzivam citavih dva dana u gledanju TV-a. Uspjeli smo da napravimo bacac tromblona. Par dana smo ga varili, brusili i sredivali. Sada izgledao kao prava paklena masina. Napravili smo ga da koristi lovacku municiju. Tako da mu domet moze biti veci.

Uzeli smo par skolskih tromblona, kumulativnih i pjesadijskih. Napunili smo deset metaka barutnim punjenjem. Prije par dana smo dobili neke prigusivace za automatsku pusku. Ponijeli smo i njih da probamo.

Nakon toga smo otisli na Darivu. Namjestili smo napravu, stavili tromblon. Povukli kanap i ispalili prvi projektil. Ostao sam ukocen gledajuci u let tromblona. Savrseno je letio, sve dok ga nismo izgubili iz vida. Izgleda da smo stavili prejako punjenje, odletio je predaleko. Ovo skalamerija izgleda moze sluziti ko minobacac.

Najvaznija je sigurnost. Ne moras strepiti da ce ti tromblon puci na pusci i da ce te to kostati zivota. Ovu spravu cemo napraviti u jos par primjeraka i podjeliti ljudima na liniji. Ovo ce im dobro doci.

Prigusivaci su vrlo losi. Slabo djeluju. Na kraju smo smanjivali barutno punjenje, dok nismo dobili zadovoljavajuci rezultat. Stim da smo izgubili na preciznosti. Ipak smo uspjeli do 30m imati stopostotnu preciznost pogotka. To je sasvim dovoljno. To je udaljenost koja nam je bila i potrebna. Prilikom izvidanja cesto dodemo u priliku da mozemo upucati nekoga ali zbog buke nismo smjeli rizikovati. Ovako smo rjesili i taj problem. Samo treba napraviti dovoljno municije za jedan okvir, koji bi se koristio samo za ove svrhe.

Kada smo krenuli nazad, prema kasarni. Granate su pocele da padaju po Vratniku. Crveni dim se dizao iznad krovova kuca. Izgleda da je cetnicima tisina brzo dosadila. Miran dan, jedan od onih kada pomislite da i nije rat. Na zalost uvijek nas to zatisje puno kosta. Ljudima tako malo treba da se opuste i da izadu iz sklonista. Prva granata skoro uvijek stigne nekoga na ulici. Nadam se da danas nije zgrabila svoju zrtvu. Bar jedan dan, bar jedan sat da prode u ovom gradu, da neko ne izgubi zivot...

Na putu u nepoznato

CITAJ OD POCETKA - Klikni na zastavu

DNEVNIK BOSANSKOG VOJNIKA
Price iz ratnih dnevnika Saudina Becirevica objavljene su u dvije knjige koje cine cjelinu "Dnevnik bosanskog vojnika".




Focanska Brigada - Treskavica '95
"I zato se najradije opet vraćamo ovamo, na liniju i ponovo nam se vraća samopouzdanje i ponovo postajemo svjesni ko smo i šta smo. A žao nam onih po gradu. Čini nam se da oni postaju »nula«... Ovdje se moraš osjećati ponosan, jer braniš svoju zemlju, svoj narod."


KAJLO STARA

PRIJATELJU MOJ
DRUZE NAJBOLJI
OSTAVI ME KADA MNOGO
TREBAO SI MI K'O NIKADA

U NAJGORE DANE
JA LIJECIM RANE
KOJE MI NIKAD NECE
NI ZAMLADITI JARO MOJ

U TOM NOVOM SVIJETU
NADJI MJESTO ZA MENE
JER JA OVDJE NECU MOCI
DUGO BEZ TEBE
KAJLO STARA, JARO MOJ

ONO STARO DOBRO VRIJEME
NIKAD NECE BITI,
A NI NASU STARU RAJU
OPET SASTAVITI
JER NEMA NJIH

U MOM SRCU ZNAJ
ZAUVIJEK CES BITI,
A JA DRINSKOM CESTOM
NECU VISE PROLAZITI
A RAZLOG ZNAM

LISTA POJMOVA
RB - Rucni bacac granata
RPG - Rucni bacac granata (kineski)
VBR - Visecjevni bacac granata
PAT - Protiv-avionski top
PAM- Protiv-avionski mitraljez
BST - Bestrzajni top
KOKTEL - Molotovljev koktel
GUSTAV - Rucni protivoklopni top
PASP - Polu-automatska snajperska puska
MALJUTKA - Navodeca raketa
CRVENO OKO - Navodeca raketa
NITROGLICERINKA - Puska sa helijumskim zrnom (dejstvo slicno tromblonu)
PAPOVKA - polu-automatska puska
BOV - Borbeno oklopno vozilo
PASTETA - Nagazna mina
PROM - Protivpjesadisjka odskocna rasprskavajuca mina
KLACKALICA - Nagazna mina
PRAGA - Oklopno vozilo sa 30mm PAT-m dvocjevcem
DUM-DUM METAK - Metak sa zatupljenim olovnim vrhom
RASPRSKAVAJUCI - Metak koji explodira prilikom udara u prepreku
FENJERUSA - Svijetleca granata
ZOLJA - Protiv oklopna rucna raketa (jednokratna upotreba)
OSA - Protivoklopni rucni lanser granata
KONTEJNER - Granata za OSU
ZIS - Top 76 mm
RKZ - Reaktivno kumulativno zrno

IDV - Izvidacko-Diverzantski vod
IDC - Izvidacko-Diverzantska ceta

BALO - Konzerva IKARA

Ako imate neko pitanje


BROJAČ POSJETA
1112559

Powered by Blogger.ba